pero u šaci

DEVEDESETE

Događalo mi se to naročito u devedesetima, poznatima po žestokom diktatu rodoljubne pjesme – tada još živog, aktualnog terora, bio sam još i vrlo mlad, i događalo mi se da pričam s čovjekom, vožen na primjer vlakom, naizgled sve normalno, čovjek proklinje srpsku mater ili pjevuši uz taktove budnice iz zvučnika, kad najednom – izrigam mu se u krilo: sve bi mu se onako cijedilo niz maskirni štof, dok iskrivljena lica otresa s prstiju ljigavi sadržaj ili ga otpuhuje s brka.

Neprestano sam rigao. Jednom na nekoj svadbi bilo kao na svim drugim svadbama: zastava razvijena, grb sa zida nadgleda skup, u ključan čas zasvirala himna, ljudi do zadnjega poustajali, uključivo sve strine, babe i šogore, kao da su iz topa ispaljeni, kao da su neka dugmeta na njima pritisnuta, jedni se uhvatili za srce, drugi digli desnice, sad će se na i moliti, kad najednom – meni sve izleti po onoj masnoj juhi, a ovi što se držali za srca, uhvatiše se za glave.

Za nogomet sam uvijek bio blaženo nezainteresiran, izuzev kada su igrali ''naši'' te se s ganućem i gordošću ''ujedinjavala nacija'': osjetio bih tada navalu emocija na prizore jedinstva, koje su se očitovale dizanjem iz želuca – jedino tada navijavši: imavši protiv koga – i ja bih se u žaru utakmice tim neuklopljenim želucem pred svima prosuo po televizoru, a što je najgore, s gro bljuvotine baš po Šukeru, Štimcu ili Bobanu u krupnom planu.

—

To je okolini već postajalo izuzetno neugodno, slalo me kod raznih doktora da me pregledavaju, što je to, ljudi moji, kakav poremećaj, što se događa s dečkom. Jednome sam doktoru po imenu Dinko Hartić nepažnjom progutao gumenu cijev stetoskopa, odgrizavši krug mikrofona. Ne poznajem toliko anatomiju da bih znao objasniti kako, da li peristaltikom ili nekim usisnim svojstvom probavnog trakta, ali moja utroba počela je gutati stetoskop, uvlačiti ga u sebe sve dok nisu još samo slušalice virile, malo žućkaste jer iščupane iz smole Dinkovih ušesa. Kriknuo je za svojim stetoskopom i stao ga svom snagom vući van, ali badava, moj se pokvaren(jačk)i dezerterski stomak pokazao snažnijim. Dosjetio se napokon dati mi neki emetik, morajući mi, ironično, sada nasilu izazivati povraćanje, s obzirom da taj čas nisam bio nacionalno podražen... ali banalan problem: nije mi ga mogao usuti zbog cijevi koja je zablokirala jednjak. Očajan, nije više znao što će. Dao sam mu znak očima u smjeru slike ponosno izvješene na zidu ordinacije, pokraj državnog grba. Tada mu je sinulo! To će upaliti! Nije bilo druge, morao je po lojtre da mi stavi Franju nakićenog lentom trobojnicom pod nos, kao što se biku u koridi pokazuje crvena krpa. Dokopavši se konačno svog stetoskopa, koji ga je činio doktorom, postavio je dijagnozu istu kao i svi: to mi je sigurno od toga što nisam kako treba upoznao strahote Domovinskog rata.

—

Ljudi po kućama, ulicama, birtijama ili kupeima postajali su sve nezadovoljniji mnome, ratoborni, revoltirani, uvrijeđeni ili u najmanju ruku povrijeđeni pojavom golobradog rigoletta koji im bez pardona povraća u face. Državotvorni kič bio je u to vrijeme mjera svih vrijednosti i asocirao im se uz žrtve koje su prinijeli za rata na oltar domovine – a ja sam im tu svetinju svojom abortiranom probavom omalovažavao i obezvređivao. Nisu znali razlučiti svoju osobnu žrtvu od svačijeg kiča! Već se bilo koji usputni šarlatan preda mnom preobražavao u doktora internista i počinjao mi govoriti što ne valja sa mnom: da je meni netko moj stradao, podizali bi prst značajno, ne bi mi tako bljuvotina izlazila iz usta na zvuke naše pjesme, nek' budem siguran kad mi kaže, ne bih ja u tom slučaju ovako gadio želucem sve hrvatsko oko sebe. Alaj sam se te dijagnoze naslušao! Njome se pitanje stava reducira na pitanje stradalničkog statusa: stava mirno spram nacionalističke imagologije imat ćeš kauzalnom neminovnošću onoliko koliko si žrtva, oštećenik. Hrvatstvo kao funkcija oštećenosti: s porastom vrijednosti na apscisi X pretrpljene štete, proporcionalno raste i vrijednost na ordinati Y nacionalne patetike. Padalo mi je na pamet kako je to općepopularno licitiranje vlastitim mučeništvom zapravo vrlo ružan običaj. Prvo, zato što je uvredljivo prema drugim stradalnicima, to pretvaranje u jeftinu sapunicu kao nešto upravo obratno od pijeteta. Zar je možda pristojno spram nekoga tko je žrtva tražiti da još posluži i kao sirovina za ideološku eksploataciju? (Tim više ako je dostojanstvo žrtava ionako uskraćeno činjenicom stradavanja u Dogovornom ratu, da su pali kao žrtve farse, i sva je njihova tragičnost upravo u tome što su žrtve farse, uskraćeni za dignitet da uopće budu žrtve tragičnih obračuna.) Drugo, kada se stradalnik tako poziva na vlastito stradalništvo, pomalo to dođe kao hvalisanje neke vrste (točnije, perverzno-sublimacijske vrste), kao skupljanje poena, pecanje posvećene sućuti i statusa zaslužnosti, te dopuštanje sebi spram drugih na taj račun. On instrumentalizira vlastiti status žrtve za potrebe ideologije/imagologije koja mu je nametnuta (ponajviše obaveznim tonom s televizije), da bi ju sam dalje nametao kao imperativ i obavezan ton – u tome se sastoji niskost poteza. I treće: kakav tek nizak udarac – ako sam ja znači žrtva i oštećenik ili mi je netko stradao u ratu, unaprijed se zna sve o tome kako ću misliti i osjećati? Nije mi slobodno po svome i nepredviđeno, nego sam dužan ostati determiniran koordinatama funkcije? A što s nekim kao ja, tko po aprioriju svoje prirode ovako ili onako osjeća odvratnost spram zagrljenog pjevanja Velike Rodoljubne Pjesme? Stavljen sam pred gotov čin, propisano mi je što točno imam o čemu misliti. Odakle toj ispolitiziranoj perverzno-sublimacijskoj viktimologiji pravo da govori za mene? To me dehumanizira – da, ja sam dehumaniziran! Em čini od mene objekt umjesto subjekta rasprave, em instrumentalizira i svoju i moju ondašnju traumu na aktivno ili pasivno agresivan način za račun ideološke fiks-ideje na koju se zakačio – ništa drugo nego podlost, čista podlost!