pero u šaci

I što sad da radim?
Sa svim ovim vremenom koje će biti moj život
Sa svim ovim ljudima do kojih mi nije stalo
Sada kada si otišla

Sve te noći – zašto, za koga?
I ovo jutro koje se vraća nizašto
Srce koje tuče, tuče – za koga, zašto?
Koje tuče preglasno, preglasno

I što sad da radim?
U kakvu prazninu će mi život otklizati
Ostavila si mi cijelu Zemlju
Ali Zemlja je mala bez tebe

Vi, prijatelji moji, budite ljubazni
Dobro znate da se ništa ne može učiniti
Čak i Pariz, Pariz, Pariz umire od dosade
Sve te ulice me ubijaju

I što sad da radim?
Smijat ću se da ne bih više plakao
Gorjet ću po cijele noći
Ujutro te mrziti

A onda jedne večeri u ogledalu
Vidjet ću jasno kraj puta
Bez cvijeta i bez suza
U trenutku oproštaja

Ja stvarno više nemam što
Ja stvarno više ništa...

Kakva pjesma!

Ali opet, puno sam već čuo fantastičnih pjesama, koje ne zaostaju za ovom. Ono u čemu tu starom Becaudu nema ravnog je nešto drugo: pogledajte ga i poslušajte samo, odmah se to vidi – totalitet izvedbe, intenzitet, uvjerljivost i proživljenost emocije; duende; ono što je Garcia Lorca, zazivajući samu supstancu umjetnosti, govorio o La Nińi de Los Peines: Here ability is not important, nor technique, nor skill. What matters here is something other. Tako veli Lorca: The duende is not in the throat: the duende surges up, inside, from the soles of the feet. Umjetnost, zaključuje, nije pitanje vještine, nego onog nečega u venama. La Nińa se morala probiti do tog mjesta u sebi... with a scorched throat, without voice, breath, colour, but…with duende. Morala je odbaciti od sebe služenje Muzi, da bi mogla početi slušati sebe. She had to rob herself of skill and safety: that is to say, banish her Muse, and be helpless, so her duende might come, and deign to strugle with her at close quarters. And how she sang! Her voice no longer at play, her voice a jet of blood, worthy of her pain and her sincerity, opened like a ten-fingered hand as in the feet, nailed there but storm-filled, of a Christ by Juan de Juni. A doista, ne sreće se često takva uvjerljivost, u glasu i u mimici lica, takvo oličenje ovoga o čemu Garcia Lorca, kao kod Gilberta Becauda dok pjeva Et maintenant. Da se naježiš.

Evo, naježio sam se i sad; opet. Pala je večer, vani kiši, otpočeo je vikend nakon zahtjevnog tjedna, natočio sam si čašu crnog, noge su mi na stolu i stavljam Gilberta na replay, fasciniran.







Jednom je prilikom starog i već bolesnog Gombrowicza došao upoznati preplanuli mladi lav JMG Le Clézio, koji je tada (60-ih) bio a l'heure de promesse francuske egzistencijalističke književnosti i noveau romana. Tima je život dolazio nešto kao mlinski kamen oko vrata; lakoća postojanja im bila nepoznat pojam. Znali jedino za težinu i dramu. Egzistencijalna tjeskoba. Apsurd. Samoća. Neće da vjeruju – ali potrebna im vjera! Očajanje. Teret. Pustoš. Smrt. Ništavilo. Mrak. (Konopac.) Gombrowicz je odmah prozreo odakle Le Cléziu prijeti opasnost: ljepota, zdravlje, slava, fotografije, Nica, ruže, kola... S jedne strane ubijenost u pojam životnim besmislom, a s druge živi rajski-idilično: Zdrav, jak, osunčan, među cvijećem Nice, s lijepom ženom, račići, popularnost i plaža... što poželjeti više? Njegovi romani odišu neprobojnim mrakom krajnjeg očajanja, dok on sâm, mladi bog u kupaćim gaćicama, roni po slanim azurima Sredozemnog mora. Mladi se JMG, sav lijep-bogat-slavan, od te svoje iznimne fotogeničnosti pokušava obraniti krajnjim tragizmom svoje vizije svijeta, kao i herojstvom etičkog stava. I pored toga događaju mu se ustupci, njegova žena, na primjer, također je ljepuškasta i imaju mala sportska kolica dosta dobre marke, ništa manje lijepa. A također smatram vrlo značajnim i karakterističnim što stanuju u Nici, na trgu koji se zove Île de Beauté (Otok Ljepote). Neću tvrditi, naravno, kako su taj trg smišljeno izabrali, ali u životu se događaju takve nediskretne podudarnosti, koje razobličuju prikrivenu tendenciju... Taj slučaj, po mome mišljenju, nije isključivo slučaj.

Želi se reći da nije neka sreća kada tvoja cjelokupna pojava u svijetu kontrira onome što pjevaš.




Kakva zvijezda, ha? Ne toliko star, ali već potrošen i pregažen lasvegaški Elvis, pjevajući istu ovu Becaudovu pjesmu (u prepjevu Carla Sigmana), otpjevao je točno suprotno Becaudu. Antiduende. Tj. turbofolk.

Elvis je legendaran po svojim iznimnim vokalnim sposobnostima. Ali ovdje njegova pojava u svijetu preko svake mjere kontrira onome što pjeva, do karikaturalnosti. To izgleda kao da pjeva bilo što, kao da uopće ne zna što pjeva, o čemu su uopće ti stihovi, primjenjujući iste ritualne postupke za svaku pjesmu.

Obratiti pozornost, za primjer primjera, na sexy trzaj nabijanja na 1:18.



Na 2:34 se najednom prodere, ali ne kao što se Becaud derao iz autentičnog očaja gubitka, nego s potpuno deplasiranom apoteoznošću i valjda nekim trijumfalizmom zadnje strofe. Only my laaaaaaaaaaast gooodbyyyyyyyyyyyyyyyyyyeeeeeeeeee!!!!!! Slijedi zauzimanje završnog garda u stilu Bruce Leeja (uz ''Whoa, baby!'' ratni poklič) i standardni raskošni razmah rukama i desnom nogom.



Na kraju otpuše ''Whoooo!'' i prosto odiše divljenjem samome sebi. Elvisovi manirizmi slabo nam što govore o nepatvorenom očaju, praznini i bezvoljnosti napuštenog ljubavnog brodolomca, ali zato jako puno u smislu: a – a – šta kažete – kako sam samo otpjev'o!

O općoj razmetljivosti i kitnjastosti nekoga tko ima puno u sebi od Las Vegasa, o tom kič odijelu, seljačkom grumenju pardon prstenju, rutavim prsima na izvol'te – i kako se to slaže s izvornim duhom Becaudove pjesme – suvišno je i govoriti.

Elvise, Čoliću!

I da je on to barem kao svjesnu sabotažu... Gombrowicz je za Le Clézia poentirao: Jedino što bi ga moglo spasiti jest smijeh. Ne križam unaprijed neon Las Vegasa: da se Elvis umio iz drugog plana smijati svom Las Vegasu (s ozbiljnim izrazom lica, ali figama u džepu), i više bi se nego spasio, taj bi Las Vegas bio – ma čisto genijalan. Ali tada bi on već bio Frank Zappa. A Elvis, znamo, nije bio Zappa. Pismenost, inteligencija – nisu bile među njegovim vrlinama; nije bilo kod njega drugih planova osim prvog plana (a jadna majko, što kad taj plan biva turbofolk?!). Ispade naposljetku pevaljka tek.