Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
utorak, 31.01.2012.
Gospe ti svete!
 Idemo odostraga. U pitanju je neki ZAVJET. Netko se nekome zavjetovao, obećao nešto. Taj zavjet je KRSNI. U redu. Čin krštenja je ono o čemu ili po čemu se tu netko nekome nešto zavjetovao. A da ne bi bilo nismo znali, naglašava se da je posrijedi krsni zavjet ne bilo čiji, ne svačiji, ne univerzalan ljudski (ne katolički, ako se hoće), nego je to jedan partikularan krsni zavjet (strogo i samo – HRVATSKI). Ali osim toga, valja biti svjestan i da se ne radi o nekom malom, mizernom krsnom zavjetiću, ne, to je jedna krsna zavjetčina od formata, tj. VELIKI, pravi momački i junački krsni zavjet, malne crnogorski (samo kad ne bi bio tako ekskluzivno hrvatski i katolički (mada uopće ne katolički, jer ekskluzivan i partikularan)). Rekapitulirajmo. Nešto hrvatsko (crkva? država? sav narod?) prisegnulo je – na kršan način – na krsnu vjernost nečemu ili nekome (Gospodu na Visinama?). Guglam. A, tako... To je svojedobno svehrvatski šef (kralj Dmitar Zvonimir) prisegnuo svekatoličkom šefu (papi Grguru VII), na pravno obvezujući način. Čime su Hrvati – pravno obvezujuće!!! – postali neporecivo Božji narod, svrstali se u redove certificirane Nebeske Armije (ili barem njene zapadne frakcije). Ali stoj, nije to još sve. U kadar se umiješala i izvjesna GOSPA. Oj, Gospo mila, otkud ti sad tu, kod nas?! A quoi me sert encore de prier Notre-Dame? Čemu da se molimo, Gospo Naša? Reci barem, Gospo, kako ti je puno ime? A ona na to: Gospa Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Da, to sam ja – Gospa Velikog hrvatskog krsnog zavjeta! I još je dodala: VELIKI HRVATSKI KRSNI ZAVJET – to je ono čega sam ja Gospa. No, meni je na te riječi bilo još manje išta jasno. Razumijem ako je Gospa kao na primjer Isusova stara. Ali kako se to može biti Gospa nečega takvog kao VELIKI HRVATSKI KRSNI ZAVJET? Previše složena, previše filozofska misao za moju jadnu glavu. Treba razumjeti što je to kap koja prelijeva čašu. Pretegnula me extra riječ, nisam shvatio. Ostalo mi je tek, zbunjenom i poljuljanom u glavi, da se tim srčanije umiješam u marš s ostalima i zapjevam Joj puna srca, iz sveg glasa: Najvjernija odvjetnice na braniku stoj čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom  E, tako. To je posao, a ne kokoši krasti. Treba znati sklopiti savez! E, da, i ne zaboravimo na kraju: kad si Gospa nečega, i na našoj si strani, lika odlivenog u Solinu '76 u zlatu i srebru, moraš imati i svoju CRKVU. Ne možeš smrzavati dupe vani na mećavi, nije red, sramota bi bila. Nego ti mi osiguravamo topli dom, ognjište, svetište, tvoje osobne damske odaje. Crkva Gospe te i te, i tako dalje, kako ono sve bješe. Ali arhitekturu stvarno ne bih komentirao. |
