pero u šaci

Među glazbenim kritičarima najviše volim Georgiya Starostina. Čitam tako njegov review o opusu Nick Drakea: Nick's refined, relaxed, intelligent touch of melancholia is the meaning of life itself. Ne doduše za njega osobno, naglašava Starostin, ali lako mu je razumjeti zašto nekima je – dajući mu četvorku za tehničku kvalitetu (bila bi petica da su aranžmani mrvu manje minimalistički) i čistu peticu za ''nalaženje'', ''prepoznavanje'' slušatelja s autorom (resonance); ali također i dvojku za slušljivost (uspavljuje), jedinicu za originalnost (nije glazbeni inovator), i napokon okruglu nulu za raznolikost (sve pjesme zvuče isto). Ukupno ne previsoka ocjena: 2.4, zaključno dvojka.

Tako govori stručnjak, ali što kad meni kao laiku sve te kategorije nisu jednakovrijedne, nego mi apsolutno preteže ona jedna – resonance – a u kojoj je Drake čista petica. Nakon što sam ga bolje preslušao, prometnuo mi se u najuži izbor osobnih favorita, po najsitnijem filtru, onome da ih na prste jedne ruke mogu nabrojati – moju ''moćnu gomilicu'' (rame uz rame s Dylanom, Cohenom, Arsenom, Đonijem, taj kalibar). Muzika baš za mene, koja je stilom i jezikom od početka stajala u mom predodređenju, i samo je bilo pitanje vremena kad ću je otkriti, kao pisana po narudžbi. (Iako mi je poznat paradoks po kojem to ''kao baš za mene'' dijelim s milijunima na ovome svijetu kojima se isto čini, svakome ponaosob, da je pisana samo za njih.)

Ali Drake se po nečemu razlikuje od ostalih asova. Otkrila mi ga je kolegica u bivšoj firmi, pretpretprošlog ljeta... no, ono što je neobično: dok sam ostale svoje omiljene autore u tom trenutku već poznavao odavno i detaljno, napamet gotovo, Drakea ne da nisam poznavao nego za njega dotad nisam bio ni čuo (?!). Neka neobjašnjiva konspirativnost, nerazglašenost... ništa me ne pitajte, još uvijek se čudim kako mi je to uspjelo gotovo trideset godina proživjeti na ovom planetu u blaženom neznanju da takvo blago na njemu postoji?!

Starostin: Not too many people know that the guy ever existed, but those that do often fall under his spell; malo tko ga zna, ali zato oni koji znaju upadaju u začaranost. Naravno, zato što postoji resonance, prepoznajemo se, kao drugovi, ljudi istoga kova, kao braća i sestre na istoj frekvenciji. Otuda apsolutno pretezanje te kategorije. Za iznimnu tehničku kvalitetu, za slušljivost, originalnost ili raznolikost neke muzike autoru ćemo recimo zapljeskati i rado ćemo ga poslušati. I to je to. Zapljeskali smo, možemo kući. Poznato pitanje o glazbenom afinitetu nekada glasi: ''što SLUŠAŠ?'', a nekada ''kakvu muziku VOLIŠ?'' Muziku koja nas se dojmi u gornjim kategorijama mi samo slušamo, a jedino se u onu u kojoj se prepoznajemo bespomoćno zaljubljujemo – tada stvar postaje osobna i jako nam važna, počinjemo tu muziku smještati u vlastiti identitet, tj. ostajemo začarani. (Starostin: pošto je sav personality and mentality, Drake je idealan za cult following: less diversity is bound to attract less people but it is also bound to ensure the absolute devotion of those who are attracted.)

A u čemu je točno sadržana naša identifikacija s Drakeom? Reći će nam Starostin i to, i ne bez nježne ironije: So what's the overall message of Nick's work? Isolation. If you look carefully, more than half of his songs lyrically (and in a certain sense, musically) deal with the ''I'm not like everybody else'' syndrome. Whether he's singing about himself, or about his imaginary heroes like ''Hazey Jane'', they're always stuck in an independent, self-sufficient (occasionaly self-insufficient, that's when the problems begin) world of romance and poetry (...) ''I was born to love no one, no one to love me'' – that line summarizes Drake's message very well (...) Drake is the ''suffering intelectual'', the lonely reject of society (...) No wonder Drake never had any commercial success – a commercially successful priest of self-isolationism would be a mockery, much more so than a public-happy guitar-waving Bruce Springsteen.



Paradoks koji zaslužuje ironični podsmijeh je što se u tome da ''nisu kao svi drugi'' ipak pronalaze toliki – tu je u pitanju određeni tip ličnosti. Zapravo nas uopće nema malo takvih, i mi se samozavaravamo utvarajući si da smo posebni. Ne, mi jesmo kao svi drugi... našeg soja. Likovi u jednom od velikih romana 20. stoljeća, Brochovim Mjesečarima, redom nisu neponovljivi pojedinci, jedinstveni u svemiru, nego primjerci tipa. Bitno na Eschu je ono što ga spaja s bezbroj drugih eschova u svjetskoj povijesti: to da je on, pojednostavljeno rečeno, Fanatični Nihilist (Broch ih minuciozno analizira; kao jednog od eschova navodi recimo Luthera). Pasenow je Čovjek U Uniformi (među milijunima pasenowa u uniformama), Huguenau je Beskrupulozni Cinik (jedan od mnogih huguenaua) itd. Oni su psihološki nasljednici višestoljetne povijesti tipa ličnosti kojem pripadaju, pošto ljudska psihodinamika nije beskrajna ni proizvoljna, nego izrasta iz ograničenog broja temeljnih situacija i mogućnosti reakcija koje nas definiraju.

Tako su ljudi očarani Nick Drakeom redom iz reda Suffering Intelectuals. Ali mada glazba ''patećih'' – još je u nečemu Starostin pronicljiv – netočna je uobičajena etiketa da se radi o depresivnoj ili turobnoj glazbi. Most of his songs sound ''sad'' and ''melancholic'' but ''depressing'' is something else (...) If I might make an observation, the INNER Nick Drake is never like that.

Balašević je našao šifru za to:

Jedan d-moll me razvali
Neki bi to prosto tugom nazvali
Nije to... šta je tuga za d-moll?

O Drakeovom prvom albumu Five leaves left Georgiy piše: Some call it depressing and bleak; I prefer to simply call it BLUE. Or GRAY, if you wish. Autumnal, as many have said. Pjesme možda molske i melankolične, jesenje, ali ne i mračne. These songs are mostly minor in their essence, but it isn't as if they're written from the point of view of a bitter, thoroughly depressed person. It's more like a position of a sceptical philosopher, contemplating his own and everybody else's frailty and weakness in this mysterious and dangerous world. (...) And Nick sings it all like he's just standing out there at the window, like on the front cover, nonchalantly whistling away his little observations to no-one in particular.



Od mnogih sam imao prilike čuti objašnjenje po kojem ne vole slušati Cohena, Tinderstickse i sličnu muziku, mada im te pjesme same po sebi nisu toliko ni loše, ali su depresivne, deprimiraju ih, spuste im raspoloženje, čine da se loše osjećaju, pa ih onda radije ne slušaju (a od filmova da ne trpe drame, vole jedino komedije). I uvijek se nešto u meni bunilo protiv tog objašnjenja – ne u smislu da ga tek ne bih dijelio (ali priznajući mu suvislost), nego sam nekako nejasno shvaćao da se radi o previše aproksimativnom brkanju pojmova. Htio sam polemizirati s njima, ali nisam znao kako, ne bih u trenutku našao prave riječi. Nešto u smislu da treba znati razliku između depresije i onoga što ''otkupljuje'' depresiju.

Gotovu artikulaciju tog svog shvaćanja našao sam u eseju The secret life of the love song, u kojem se Nick Cave nadovezuje na Garcia Lorcino zazivanje pojma duende. Što je to duende? To je – Cave definira vrlo precizno – izražavanje dubokog osjećaja gubitka i čežnje. Kao što Lou Reed u Perfect day pjeva o savršenom danu u parku s voljenom, ali iz pozicije srama i luzerstva ("I thought I was someone else, someone good"); to je samo kratkotrajna sreća zaogrnuta u neminovni gubitak.



We each have a need to create and sorrow is a creative act. The love song is a sad song, it is the sound of sorrow itself. We all experience within us what the Portugese call Suadade, – sevdah, ako smo Bosanci – which translates as an inexplicable sense of longing, an unnamed and enigmatic yearning of the soul and it is this feeling that lives in the realms of imagination and inspiration and is the breeding ground for the sad song.



''The love song is a sad song''; ljubavna pjesma = tužna pjesma. Nema sretne, svaka prije ili kasnije završava tragično.




Sve ljubavne pjesme moraju sadržavati duende. Jer ljubavna pjesma nije nikada stvarno sretna. Prvo mora prigrliti potencijal za patnju. Pjesme koje govore o ljubavi bez jauka ili uzdaha između redaka uopće nisu pjesme ljubavi nego pjesme mržnje maskirane u pjesme ljubavi, i nije im za vjerovati. (Ne znam zašto sam od cijelog Caveovog predavanja samo ovaj odlomak preveo.)



Stvar govori za sebe: da vjeruješ u ljubav ''jer ljubav je sve'', ''ne živi bez nje'', ''sačuvaj nju'', ''u dobru i zlu'', dok ruku daješ ''kao rijedak cvijet'' i ''neka ljubav veže nas''. Sve jedna banalnost groznija od druge. Kad se hoće na silu pjevati ode sretnoj ljubavi, to u pravilu biva ovako otrcano i neinspirirano, nimalo uvjerljivo, s kvalitetom stihova na razini osnovne škole (''kao rijedak cvijet'' – mislim, stvarno).

Cave: Radio-valovi su pretrpani tim smećem: takve pjesme nam uskraćuju ljudskost i naše bogomdano pravo da budemo tužni. Ljubavna pjesma mora odjekivati šapatom tuge i zvonjavom boli.

Kamen smutnje je, ukratko, uskrata mogućnosti da ne budemo sretni, naše bogomdano pravo da ne budemo kad nam ne dođe. Alice (iz de Bottonove Seks, šoping i roman) se uvijek pribojavala prilika u kojima je sreća bila preduvjet: rođendani, slavlja, godišnjice mature ili vjenčanja. Nije mogla uživati u stvarima kada je postojao pritisak da se uživa, morala je postojati mogućnost prihvaćanja i loših strana prije no što bi mogla pomisliti da je to sjajno. Ništa je nije tako žalostilo kao netko tko bi je podsjećao koliko mora biti sretna.

Krivo je reći da je duende muzika deprimirajuća, kao da bi ona sama bila uzrok tuzi. Naprotiv, ona već postojeću tugu u nama iskupljuje u poeziju – pomažući nam da se nosimo s tugom – ona je baš oddeprimirajuća, onako kao što je Starostin rekao za Drakea: nije riječ o turobnom čovjeku, već čovjeku koji gleda kroz prozor (mireći se sa tragičnošću egzistencije); nekome tko bi tek bez svojih pjesama postao turoban. Tajna dobrih tužnih pjesama je da slušajući ih ne postajemo više, nego baš manje tužni.




Recite ''moj živote'' i suzdržite suze / Jer nema sretne ljubavi... Nema sretne ljubavi, svi moramo umrijeti, nitko od nas neće živ otići s ove planete, u sebi stalno nosimo potencijal za patnju, i na taj potencijal ne treba zažmiriti – treba ga pojesti! Nietzsche, u Ecce homo: Moja formula za veličinu u čovjeku glasi amor fati: ne htjeti imati išta drugo, ni naprijed, ni nazad, ni u cijeloj vječnosti. Nužnost ne samo podnositi, još manje tajiti ju – sav idealizam je lažljivost pred nužnim – nego je ljubiti... (Nietzsche je inače pisao i o ''rođenju tragedije iz duha glazbe''.)

Amor fati... ''Prigrliti potencijal za patnju''... Kaže Cave, čovjek koji zna o čemu priča (autor ''preko 200 pjesama, od kojih gro ljubavnih''): my artistic life has centered around desire or more accurately, the need, to articulate the various feelings of loss and longing that have whistled through my bones and hummed in my blood, throughout my life. (...) Twenty years of song-writing has now past and still the void gapes wide. Still that inexplicable sadness, the duende, the saudade, the divine discontent persists and perhaps it will continue until I see the face of god himself. (...) Well, me, I don't mind. I'm happy to be sad. For the residue, cast off in this search, the songs themselves, my crooked brood of sad eyed children, rally round and in their way, protect me, comfort me and keep me alive.





Kinksi za to vrijeme poručuju: potrebno je pobuniti se protiv nametnutog trajnog osmijeha! And I won't say that I feel fine like everybody else – upravo to je ono što sam htio reći ovima koje sam čuo da a priori diskvalificiraju pravo na postojanje ''depresivne'' muzike: da nisu to pjesme koje bi nas iz vedra neba bacale u bed, već pjesme s kojima možemo biti ''happy to be sad'' unatoč bedu koji nas neminovno okružuje. Suočiti se s crnjakom u nama. Deprimirajuće će biti jedino za onoga tko si je zacrtao da njemu nisu potrebne nikakve otkupljujuće pjesme, pošto ni nema ništa za otkupljivati – tko, dakle, negira da bi ikakvog crnjaka u njemu uopće bilo, za koga je poza Sreće i Vedrog Lica u svakom trenutku preduvjet, kao na vjenčanjima i rođendanima, tko se sili na konfekcijski optimizam.

Takvima vjerujem koliko i onoj jeftinoj lakonotnoj Runjić-Oliverovoj ''vjeri u ljubav''.

Sad maloprije je moj veći mali sin rasplakao mog manjeg malog sina, razrušivši mu ''kombinaciju'' s kojom se ovaj igrao (mali šleper s prikolicom u kojoj prevozi Munjevitog Jurića i Doca Hudsona). Ne navodim to kao specijalan događaj, to je s njima dvojicom svakodnevna pojava, neprestano se otimaju za igračke ili barem jedan drugome kvare igru. Poduzeo sam uobičajenu odgojnu mjeru: prekorio ga, posjeo u ''kaznu'' (neko vrijeme ne smije s mjesta na koje ga stavim) i oduzeo mu igračku s kojom se on igrao (plastični ''fotić'').

Da bi smio van iz ''kazne'' i dobio ''fotić'' nazad, morao je poljubiti brata i ispričati mu se. Nema problema, tata! Ustao se, prišao, uredno odradio svoju već ustaljenu mantru u takvim situacijama: s nježnošću ga pogladio po glavi i ''žao mi je, brate, neću nikad više''.

Osjetio sam se malo kao automat za kavu. Ako želiš cappuccino s čokoladom, treba ubaciti odgovarajuću kovanicu i pritisnuti odgovarajuću tipku. Ako želiš igračku nazad, treba izvršiti odgovarajuće postupke i izgovoriti odgovarajuće riječi. Nema roditelja koji ne poznaje ovu vrstu nasamarenosti, kad se upravlja tobom koji upravljaš.



Prostrujilo mi je kroz glavu: čemu ih to učim? ''Nekom redu''? Tako se to kaže: ''nekom redu''. Ali što to zapravo znači? Da li sam time postigao da on pojmi smisao toga što čini i stvarno osjeti ono što govori? Je li ta ispravnost prema malom bratu, podvučena nježnošću i žaljenjem, bila iskreno motivirana? Naravno da ne. Napravio je što je znao da mora. Prazna vanjska forma. Postići će što želi ako postupi onako kako mu je rečeno da je ispravno.

Ali, avaj, učeći ih takvom redu, žmirim na neiskrenost i oportunističko ''bivanje dobrim''... ohrabrujem ponašanje sitnog kalibra. Odgajam ih da budu kao i svi: pričepljeni kulturom, inhibirani, frustrirani, obogaljeni, lažni...

Ali ako ne takvu, onda kakvu odgojnu mjeru primijeniti?