Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • mercies spill

    Ovo definitvno ''otkupljuje'' depresiju. I još mnogo više od toga. Moji favoriti od ranije su Cohen i Reed. Ovaj put mi neće biti dovoljna samo jedna večer za akutno uživanje u tvom postu. A pamtit ću ga još dugo, kao i onaj iz veljače :-)

    avatar

    29.03.2010. (10:16)    -   -   -   -  

  • Neverin

    to je muzika koja pročiščava kao i grčke tragedije ..ajme kad sam bio u Sarajevu na sevdalinkama bio sam tako sretan što mi se srce raspada od tog osjećaja da nismamogao skinuti osmjeh sa lica..

    avatar

    30.03.2010. (23:21)    -   -   -   -  

  • morska zvijezda

    "Sve ljubavne pjesme moraju sadržavati duende. Jer ljubavna pjesma nije nikada stvarno sretna. Prvo mora prigrliti potencijal za patnju. Pjesme koje govore o ljubavi bez jauka ili uzdaha između redaka uopće nisu pjesme ljubavi nego pjesme mržnje maskirane u pjesme ljubavi, i nije im za vjerovati."
    Izbor nije slucajan. U ovome je bit.

    avatar

    01.04.2010. (16:06)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    @ mercies spill - vidimo se u srpnju
    @ Barbarella - ja sam i znao da ćeš ti točno znati o čemu govorim
    @ neverin - ''muzika koja pročišćava'', ''tako sretan što mi se srce raspada od tog osjećaja'' - eto, opisao si to bolje od mene... katarzični aspekt sam propustio imenovati, a on je supstanca cijele stvari
    @ morska zvijezda - sigurno zato i jesam baš te rečenice preveo

    avatar

    05.04.2010. (15:01)    -   -   -   -  

  • marchelina

    stvarno....stvarno užitak, ti tvoji postovi.

    avatar

    09.04.2010. (20:58)    -   -   -   -  

  • catwalk

    Jedne sam noći, ima tome već ohoho vremena, radeći nešto preslušala ove tvoje prijedloge i egzemplare i dopalo mi se. Ali nisam imala snage za komentar. Slažem se s mogućom poantom tvog posta, o precijenjenosti i ispraznosti teorija o sreći i stalnom osmijehu te rehabilitirajućoj ulozi ovakve glazbe. Naime, meni baš pomaže takva glazba, pomaže da se podignem, kad je to potrebno, baš zato jer je često sadržaj (tekstova) tako psihologijski dobro potkovan - to je glazba pisana s razumijevanjem ali i nekim poštenjem prema istini, bez samozavaravanja. Zanimljivo mi je kako npr. prema Oliveru mnogi ljudi razvijaju toleranciju što su stariji - meni je to uvijek kad bih čula bio nekakav fenomen, da itko istinski uživa u takvoj konfekciji. Iako se i meni može, u trenucima dosade, dopasti - to uhu uglavnom nije nemilo, samo je dosadno, kad bolje pogledaš. Arsena vrlo volim, njega mogu do u beskonačnost preslušavati, i ne odmažu u tome ni cinični komentari nekih iz moje okoline da je proćerdao jetru. Cohena više-manje, ali da, to jest taj senzibilitet koji mi uglavnom paše. Jednom bih se trebala odvažiti i napraviti neki svoj glazbeni post, ali bojim se da bi ljudi imali previše uvida u moju intimu kad bih to napravila. :-D Doduše, ispod zadnjeg posta sam preporučila ni više ni manje nego Eminema, i jedan inserat iz mjuzikla, ali to je bilo tek toliko.

    avatar

    12.04.2010. (12:50)    -   -   -   -  

  • Neverin

    znaš nekako mi se čini da se ne treba čuditi onima koji slušaju Mišu Kovača i padaju u trans od patetike kad mada su te pjesme uvijek na istu šprangu.. žena, vino, rodna gruda u tisućama kombinacija kao i u mojoj studentskoj kuhinji gdje mješam paštu , krumpir jaja i zelenjavu tako da mi se barem pričini da jedem raznovrsno :) ti ljudi dižu čaše u zrak kad čuju te patetične pjesme, rekao bi da je to onda u tom slučaju niži nivo ali opet ipak nuende. Šta ti misliš?

    avatar

    16.04.2010. (14:38)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Evo, ni ja dosad nisam čula za Drake-a, ne mora ti biti neugodno. ;) A i zanimljiv mi je ovaj duende, ni za njega nisam nikad prije čula unutar ovog izraza, iako sam ga, naravno, nebrojeno puta osjetila i doživjela unutar pjesama. E sad, hm.... mora li svaka ljubavna pjesma biti tužna? Najčešće jest, čak štoviše, većina meni najdražih pjesama su ljubavne i tužne pjesme. Ali ne želim vjerovati da ljubavna pjesma ne može ujedno biti i kvalitetno veselog prizvuka. Bez da je pritom floskulaško smeće. :)

    Što se tiče tugaljivih, ima onih koje me, unatoč tugaljivosti, dižu i onih koje me ne dižu. Cohen me, recimo, ne diže, već me ukopa, a usuđujem se reći i da mi je dosadnjikav, premda ne poričem njegovu kvalitetu. Neke jednostavno imaju "to nešto" što, usprkos depresivnom tonu, na mene djeluje poticajno i oslobađajuće, a neke te samo otupe. Valjda je to do ukusa.

    Moram spomenuti, za kraj, i Arsena, bez uvrede, ali oduvijek sam se pitala po čemu su on i njegove pjesme ikome napeti? Tj., mogu shvatiti da nekome jesu, sve 5, ali meni je on oličenje dosade i monotonije u glazbenoj industriji i upravo njegove pjesme djeluju mi sve na isti kalup te u mom mozgu nikada nisu ostavile dojam prepoznatljivosti ili ikakve upečatljivosti. Doduše, iritira me i to neko njegovo wannabe (kao da to još dodatno, svjesno potencira) artističko držanje u javnosti pa možda i to pridonosi općem dojmu. Subjektivni dojmovi, izgleda, čine čuda. ;)

    avatar

    18.04.2010. (00:09)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    @Marčelina - :) drago mi je čuti da nekoga vesele
    @Catwalk - Oliver ima u svom opusu sasvim solidan broj pjevnih, hitoidnih pjesama, koje se i mom uhu smile: Bez tebe, Lijepa bez duše, Pismo moja, Trag u beskraju, Eliza, Anđele moj, Našoj ljubavi je kraj, U ljubav vjere nemam, Cesarica, Imala je lijepu rupicu na bradi, U tebi raste lijepo dijete, Moja tajna ljubavi, Neka se drugi raduju...
    Ima on, osim toga, i nekoliko pravih, ozbiljnih pjesama, bez ironije prekrasnih: Stine, Antonio, Galeb i ja, Nocturno, Đeni, Nadalina.... donekle i Oprosti mi pape... Štoviše, kad je dobar, kao u tim pjesmama, Oliver je onda jako dobar, zato i je tako zbunjujuć...
    Na žalost, ogromnu većinu opusa ipak čine konvencionalni, lakonotni pjesmuljci, previše usidreni u klišeiziranom ''dalmatinskom melosu'', pjesme kao Žuto lišće ljubavi, Vjeruj u ljubav, Svirajte noćas za moju dušu, Teško mi je putovati, Ako ikad ozdravim... ma ne vrijedi, bezbroj ih je...
    Tako se dogodilo - uslijed tih velikih amplituda između Oliverovog najboljeg i najgoreg, rijetkih vrhova i pretežnog muljevitog dna - da on, slično kao Gibonni, ima strahovito široku bazu za regrutiranje publike - pošto mainstream većina u našoj zemlji, dakako, traži lake note i šrot - dok ga je u isto vrijeme zaobišao zao glas totalno kuruznog izvođača. Onaj fenomen da se njemu, za razliku od ostalih producenata lakog melosa, bez problema može dogoditi da dobije Porina, i nitko se tome neće čuditi. Da se njega, za razliku od ostalih izvođača šrota, na konto Galeba i još tih nekoliko pravih pjesama može bez nelagode spomenuti i u pristojnijem društvu.
    (Nota bene, u svemu ovome što pišem o ''Oliveru'' - zapravo više mislim na Runjića. Pišem o pjesmama. Oliveru u užem smislu, kao glasnicama, zvučniku, nemam nešto za prigovoriti.)
    @Neverin - otpisao sam ti postom koji slijedi (kao uvod pročitaj gornji odgovor Catwalk)

    avatar

    20.04.2010. (10:41)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    @Kinky - Cohen je svakako ''dosadnjikav'' u smislu da u njegovim pjesmama melodije, poznato je, nisu jača strana. Najjača strana su, i to je poznato, stihovi. Ali ne suhi stihovi na papiru, nego način na koji ih on pjeva (ili deklamira). Znamo da pjesmu ne čine samo riječi, nego i ritam, pauze, atmosfera... sve je to tu na mjestu. Ima na svijetu muzike s boljim melodijama, ima i puno papirnate poezije za čitati, ali ovaj čovjek jednostavno piše briljantnu uglazbljenu poeziju. Zatim, Cohen nije profesionalni, veliki pjevač, ali u registru u kojem se zadržava, odrađuje i to više nego dobro - odlikuje ga ugodan, miran, sugestivan glas koji se savršeno uklapa u pjesme. Produkcija je također jača strana, to su aranžmani elegantni, sofisticirani, atmosferični... Koliko će se sve skupa nekome svidjeti, ovisi što mu je u muzici najvažnije: da li slaba Cohenova strana (melodije) ili jake Cohenove strane (poetika, sugestivnost, aranžmani). I, naravno, resonance kao najvažniji faktor: Cohenovi stihovi su objektivno na najvišoj razini, ali subjektivno će netko više, a netko manje sebe pronaći u njegovoj poetici.

    avatar

    20.04.2010. (11:34)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Što se tiče Arsena - sjećam se jednog Ozrena s Hvara, kipara i blues-rock gitarista, s kojim sam prije dvije godine radio na jednom projektu u Splitu. Svakodnevno, po veći dio dana, provodili smo zajedno radeći i svud za sobom vukući laptop s kojeg je treštala muzika (obojici nam je ta stavka bila jako važna!). I u svoj smo se muzici koju sam puštao savršeno razumjeli, dijelili smo ukus... s jednim izuzetkom: Arsena nije volio. Nije mu problem bio u Arsenu kao takvom, nego u toj vrsti muzike općenito. (Ili recimo, dok je meni najdraža pjesma Kinksa A well respected man, iz njihove bitlsovske faze, Ozrenu je najbolja You got me, iz prve, heavy faze - kao najviše blues i najžešća - štovište, prva heavy pjesma uopće u povijesti.) Za njega je rock produkcija bila preduvjet, a Arsen glazbeno pripada šansonjerskoj branši (kao i Cohen, uostalom, samo što je u Cohenu to izmiješano i s akustičnom folk-rock bazom).
    Slično tumačim i tvoju nezinteresiranost, Kinky, s obzirom da si u više navrata izričito navela da ti jedino rock dolazi u obzir. Ali u jednoj stvari ću te morati ispraviti: za razliku od Cohena, Arsen jest veliki meštar melodije - pa to mu je glavni adut, jači i od stihova! Također je i sjajan interpretator, još sugestivniji od Cohena i svakako zanatski i tehnički gledano puno bolji pjevač (iako nema bolji glas). Ono u čemu kaska je produkcija, zvuk - tu se slažem da nije ništa posebno. Nitko Arsena neće zamijeniti za inovatora zvuka i svirke, nije on ni Radiohead ni Urban&4, ali sve se za njega može prije reći nego da je dosadnjikav. Vjerovatno nisi čula dovoljan broj pjesama, ili su ti se nekom igrom slučaja u memoriju urezale dvije ili tri takve (početkom karijere, na singlicama i prvom albumu, je imao nešto pjesama koje jesu bile melodijski monotone i danas zvuče prilično staromodno (mislim, recimo, na Sandra, Kod dvije lipe, Večeras, Odabrat ćeš gore, Pusti neka spava... ili bi se i kasnije tu i tamo zalomile (Moj stari i ja, Nisam više onaj stari, Porodično stablo, Vrijeme ironije, Gitara, Čisti bijeli snijeg, Napudraj nos, Plavi anđeo i slično - antihitovi.) Ali Arsen je općepriznata legenda upravo po tome što je napisao nevjerovatan broj pjesama baš melodijski izvanrednih, uz to što nitko ne spori da piše najbolje stihove u Hrvata, koji su - kako Catwalk reče - ''tako psihologijski dobro potkovani'' (stihovi, ne Hrvati).

    avatar

    20.04.2010. (12:00)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Poslušaj Vrtove malih kuća, Malu pjesmu, Proljeće bez tebe, Gazelu, Takvim sjajem može sjati, Otkako te ne volim...
    Poslušaj Ono sve što znaš o meni, Kuću pored mora, Moderato Cantabile, Staru pjesmu, Djevojku za jedan dan, Baladu o prolaznosti, Podoknicu, Pored mene, Ana je Ana, Nećeš biti sama, Ofeliju, Pjesmu o šutnji, Tvoje nježne godine, Kad sam te vidio, Što je pjesma meni, Moj zanat, Ne daj se Ines, Imenom sam tvojim zvao, Davne kiše, Da su me ukrali Cigani, Folirante, Nježnost u mraku, Vlakom prema jugu, Zaboravlja se, Zagrli me, Stari vrtuljak, Opet si sa mnom, Sve što traje, Djevojku iz moga kraja, Unu, Sve te vodilo k meni, Snijeg, Zimsku ljubavnu pjesmu, Tko stoji iza mene, Završni song, Zašto si pospan Čo...
    Vidiš koliko toga ima. Sigurno sam poneku i zaboravio. Te pjesme mogu nekome subjektivno ne biti po ukusu, iz bilo kojeg razloga, ali objektivno nikako ne mogu biti monotone niti sve na isti kalup - pa glavno obilježje im je da ih nose zarazne melodije, svaki put drugačija!
    Zatim, jednako maestralne prepjeve stranih šansonjera i kantautora, koji su u više od pola slučajeva bolji i od originala: dobrih starih Talijana Paolija, Endriga, De Andrea (Okus soli, Sunčano lice, Prva ljubav, Bijela ruža, Balada o heroju, Golubica, Moja ljubav ima, U toj ulici, Pjesma izgubljene ljubavi); francuskih šansonjera Brassensa, Brela, Aznavoura, Montanda, Moustakija (Mrtvo Lišće, Nema sretne ljubavi, Nemoj poći sad, Sunčana vremena, Žena je žena, Le meteque), Cohena (To sve je davno sad + cijeli ''izgubljeni album''), Lennona (Zamisli); ili obrade domaćih kantautora (Dušo moja, Život je more, Razgovaram s morem, Prolazi jesen, Hvala ti, Igra života)...
    Poslušaj obavezno kako je uglazbio pjesnike: Vera Pavladoljska, Odlazak, Moj grob, Oproštaj od stare pisaće mašine, Pjesma svjetioničara, Pjesma u svitanje, Predosjećaj jeseni, Barbara, Kamo plove ovi gradovi, Vremeplov, Zbogom i maramica, Mnoge smo i mnogo voljeli, Zvijezde u visini, Notturno, Igračka vjetrova, Uhapšen u svojoj magli... Uglazbljenja mi gotovo bez iznimke spadaju u najbolje njegove pjesme.
    Ne zaobiđi ni dva albuma iz devedesetih, Tihi obrt i Minisarstvo, s malo moderniziranim zvukom i koji funkcioniraju baš kao albumi, s pričom, atmosferični, kontinuirani, ujednačeni i bez ijedne slabe pjesme, bez amplituda.
    S novih albuma su ti sigurno poznate Na balkonu, Posljednji tango u Đevrskama,Amigo ili Petra, ali ja bih upozorio i na nezaobilazne Nisam ti dospio reći, Nebo je modro šuma plava, Lakše sam se odvikao, Odgojile su me gore, Vratit će se, Samo da ti noge nisu hladne, Prijatelj...
    Sve sam ovo naveo da bih pokazao kakav impresivan ''body of work'' kontrira tom nekom imidžu koji se oko Arsena stvorio u dijelu nacije, prvenstveno među mlađima, kao o djedici iz prošlosti, nekome staromodnom i tko možda piše dobre stihove, ali za koga bi bilo najbolje da se toga i drži, jer da je glazbeno dosadan i prevaziđen.
    Ne slažem se. On je možda jak pjesnik, ali kao glazbenik, kantautor, još je i jači. I s obzirom na svoj glavni adut - resonance, resonance, resonance! - uvijek suvremen. Glazbu smatram njegovom prvom vokacijom.
    Doživljavao sam, osim toga, od dosta njih, mahom ženskih osoba, i specifičan stav: ne mogu ga, kažu, shvatiti ozbiljno kao pjevača - zbog njegovog izgleda. Upozoravam da to nisu bile neke površne šiparice nego pametne i ozbiljne cure, i ovu primjedbu ne treba podcjenjivati. Koliko god pjesme možda bile dobre i kvalitetne, ali jednostavno... dok ga slušaju ne mogu u glavi zvuk odijeliti od slike, od njegovog lika koji im je odbojan, pošto već dugo godina suprotan estetici (star, bucmast).
    Hoću reći da Arsenov imidž, predodžba o njemu, često škodi njegovoj percepciji kao glazbenika; bilo da je riječ o predrasudi, o netočnosti (glazbeno staromodan, neupečatljiv, monoton, na isti kalup, melodijski slab... ako se može u nekom smislu reći: previše ''akademičan''), bilo o irelevantnosti, na žalost razumljivo neodvojivoj (nepopularna pojavnost, nepovoljna slika uz ton).
    Osim toga, i ovo što si navela... e da, to već stoji bez ograda. Ima u njemu te neke afektacije, artističke... ARSen, jel? I meni je ponekad nelagodno gledati neke kretnje, geste, poze... ali to je već posve individualno, nekoga će iritirati više, nekoga manje. Razumijem da nekoga, tebe na primjer, može jako odbiti. Mene manje iritira kad znam da je riječ o artizmu koji nije bez pokrića, i uostalom, sve opraštam kad je u pitanju tako visoka razina prepoznavanja i nalaženja - resonance, resonance, resonance!

    avatar

    20.04.2010. (12:28)    -   -   -   -  

  • godar

    Pozirajuci kalupi tamo mi mozda bili bogati ovdje ste samo glupi mozda ste previse vukli ili previse pusite kanabis pa dobro di vi zivite ne znate ni zemljopis :) Kakav Nick Cave ili slicni poziranti, Kandzija je trenutno zakon Pozdrav iz Australije

    avatar

    23.04.2010. (16:10)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Annabelle, slažem se, da bi ta muzika bila ''depresivna'' je izraz koji sam preuzeo od onih (nemalog broja) koji ju takvom nazivaju, dok se sam, kao ni ti, nikada ne bih tako izrazio. Ti si to lijepo formulirala - ne depresivna, nego sublime, da, to je baš to, sublime (samo, na žalost, ne funkcionira tako dobro na hrvatskom kao na engleskom).
    Drugo, dijelim tvoje shvaćanje o Perfect day i jako mi se sviđa opaska koju si dala. Pjesma, dakle, koja tematski svakako jest depresivna, ali ne na death metal ili maja morales način, nego opet sublime... to je prelijepa, prelijepa pjesma - koja je savršeno uhvatila poeziju takvog trenutka.
    Treće: Cave je imao onu prvu angsty teenager punkersku fazu, pa nekoliko prijelaznih albuma, a zatim je napravio onaj po mom mišljenju njegov najbolji album - Boatman's call, koji je osim toga i najidealniji primjer onoga na što mislim pod pojmom duende muzike.
    Četvrto - o, da, Nina Simone :)

    avatar

    18.05.2010. (14:48)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...