Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
subota, 13.03.2010.
Kao automat za kavu
|
Sad maloprije je moj veći mali sin rasplakao mog manjeg malog sina, razrušivši mu ''kombinaciju'' s kojom se ovaj igrao (mali šleper s prikolicom u kojoj prevozi Munjevitog Jurića i Doca Hudsona). Ne navodim to kao specijalan događaj, to je s njima dvojicom svakodnevna pojava, neprestano se otimaju za igračke ili barem jedan drugome kvare igru. Poduzeo sam uobičajenu odgojnu mjeru: prekorio ga, posjeo u ''kaznu'' (neko vrijeme ne smije s mjesta na koje ga stavim) i oduzeo mu igračku s kojom se on igrao (plastični ''fotić''). Da bi smio van iz ''kazne'' i dobio ''fotić'' nazad, morao je poljubiti brata i ispričati mu se. Nema problema, tata! Ustao se, prišao, uredno odradio svoju već ustaljenu mantru u takvim situacijama: s nježnošću ga pogladio po glavi i ''žao mi je, brate, neću nikad više''. Osjetio sam se malo kao automat za kavu. Ako želiš cappuccino s čokoladom, treba ubaciti odgovarajuću kovanicu i pritisnuti odgovarajuću tipku. Ako želiš igračku nazad, treba izvršiti odgovarajuće postupke i izgovoriti odgovarajuće riječi. Nema roditelja koji ne poznaje ovu vrstu nasamarenosti, kad se upravlja tobom koji upravljaš.  Prostrujilo mi je kroz glavu: čemu ih to učim? ''Nekom redu''? Tako se to kaže: ''nekom redu''. Ali što to zapravo znači? Da li sam time postigao da on pojmi smisao toga što čini i stvarno osjeti ono što govori? Je li ta ispravnost prema malom bratu, podvučena nježnošću i žaljenjem, bila iskreno motivirana? Naravno da ne. Napravio je što je znao da mora. Prazna vanjska forma. Postići će što želi ako postupi onako kako mu je rečeno da je ispravno. Ali, avaj, učeći ih takvom redu, žmirim na neiskrenost i oportunističko ''bivanje dobrim''... ohrabrujem ponašanje sitnog kalibra. Odgajam ih da budu kao i svi: pričepljeni kulturom, inhibirani, frustrirani, obogaljeni, lažni... Ali ako ne takvu, onda kakvu odgojnu mjeru primijeniti? |
