Vriština...
Kao vriština, obrasla travom, niskim grmljem žutike, patuljaste borovice
i rijetko raštrkanim brezama, tišina bez glasanja konja i cvrkuta ptica,
zemlja u ovim danima s čovjekom zaokruženim vrtlogom ružnih
vijesti rat u Europi, na Bliskom istoku, sjećanja utopljena u
lutanja svjesno i nesvjesno zapamćenim, napuknutim
pjesmama, neispisanim esejima, nezapočetim
pričama ovog ispačenog djela stvarnosti.
U vrištini mi bjegunci iz zbilje prepune
obećanjima bez dokaza izvođenja...
Ništa nam nije zauvijek dano. Sutra možemo postati prah,
oni drugi pijesak, možda obratno, to su naša prirodna stanja.
Dijana Jelčić
|
