Iz plamena svijeće...
Jutros palim svijeću za Romana Bartla, darovatelja sreće i radosti
mom djetinjstvu, za mog dobrog nonića. Napustio nas je, iznenada,
u razgovoru o Shakespearovoj drami. Dogodilo se davne 1974 god.
na dan Martovskih Ida. Pedest godina na današnju dan promatram
plamen voštanice i pričinja mi se... on je tu u titraju plahe svjetlosti.
Sjećajući se Bachelarda…
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju.
Je li to bila njegova rezignacija, žalost, beznađe? Ja čujem nonićev glas i
poziv na nedovršen razgovor.
Svake godine voštanica izgara sama sobom u svom plamenu.
Čujem nonićev glas tad prekinut njegovim zadnjim izdahom,
Čuvaj se Martovskih Ida, ne zbog smrti Cezara, jer bilo to
starorimsko slavlje bogu rata Marsa, a vihori ratova
ne prestaju, šire ranjavanja i umiranja nedužnih.
Titrajima svijeće on mi daruje svoju brižnost.
Ukazala se vizija mog sretnog djetinjstva,
iz plamena se širi miris ljubavi, a slika
kazuje više od tisuću riječi, priča
priču o njemu i meni i mojoj
neugasivoj uspomeni.
Obiteljski fotoalbum čuva neponovljive trenutke, osjećajne vizije su nevidljive
kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.
Dijana Jelčić
|
