Čuda se događaju...
"Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu, već joj daje od onoga što u njoj živi...Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav. "
(Erich Fromm: Umijeće ljubavi)
San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže.
Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu, ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka.
Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo panoramom spoznaje, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit svijesti.
A onda osjetih... čuda se događaju kad povjeruješ u njih.
Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita, ničim povezan, povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa. Osjetih tjelesnost, sebe u sebi. Dotaknuh tajnu genoma, proputovah rodoslovljem, vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca, mislioca, pustolova, pjesnika.
U zrcalu svijesti ponoćni tango, metafora susreta na vratima vremena.
Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima. Odgovori nisu bili važni.
Osjećali smo ih. Bili su ljubav.
Dijana Jelčić... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006. Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.
|
