Lakoća besmisla...
"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
U voštanici svitanja na dalekoj hridi privid osvete bogova,
pobuna čovjeka, granice poslušnosti i moć nadanja,
na obodu zbilje buktinja sunca grli dan
u sjaju svjetlosti vizija besmisla,
guranje kamena uzbrdo
i zov istine,
Kaos oko nas, a život nas stalno tjera nekom redu
kojeg iskonski odbijamo jer nam nije prirodan.
Nema ga, ne postoji uzaludan čin, šapnuh
Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu.
U meni je neka anarhija, neki strašan nered.
Stvaranje me stoji tisuću smrti, radi reda,
a čitavo moje biće odbija red.
Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.
Bio si bezimen, bio si poeta snovitosti,
snaga davnog zenita i vjetrom zapisano ime.
Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina
poezija koju danas čitamo i pišemo biti će tek zvjezdani prah…
Camusovim apsurdom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.
Na obzoru sviće, približavamo se Suncu.
Ostvarujući želju da nam ruke
stare uporedo živimo
lakoću besmisla
Dijana Jelčić
|
