Apsurdi vremena...
Udaljavam se od Sunca,
uranjam u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.
Čarolija uma i mogućnost putovanja kroz vrijeme.
Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu žudnju za slavom
i njegovu kasniju bezimenost utkanu u prokletsvo vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi.
U voštanici svitanja buktinja straha grli dan, na obzoru privid besmisla,
krhotine urušenog grada, na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obroncima zbilje kotrljajući kamen. .
U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe, bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.
Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja. Živim vrhunac samoće, utjelovljujem apsurde.
Tiho u meni odzvanja život… u svijetu osjetilnosti titra tkivo sna… u njemosti tišine čujem otkucaje srca…
iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija…
budi se emocija zgusnuta u zaborav… tajanstvena misao odbačena u vremenu sumnji…
znakovlje izbrisano sa palete sjećanja… nedosanjani snovi… na obali Mnemozine porod Venere.
U sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.
čujem šapat sa početka priče…
neka bude svjetlost… i bi svjetlost… i ostaje svjetlost… zlatni triangl nadanja… zlaćana niti kojom sudbina kukiča tkanicu života…
Zemlja je velika, a ljudsko srce je planet anđela vatre. Zakoraknuh u zjenicu buđenja, u srce vremena.
Na prozoru Anđeo...
Dijana Jelčić
|
