Plavetnilo svitanja...
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje,
a sjećanja premošćuju razvaline.
U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi,
u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
ovom prolaznom nemoći.
Teško je osjećanje osjećaja pretočiti u smisao kojem tek naslućujemo obličje… imaginacija ljepote je neprevodiva i neopisiva… to je istina u koju moramo vjerovati… kao što vjerujemo u pretvaranje vode u vino…
Mistika te ljepote ima različita značenja… u naklonu neba iscrtavam geometriju trenutka… uranjam u hyperkubus i živim nedohvativost mnogodimenzionalnosti… u tom svijetu ništa nije dokazljivo a sve je moguće… ćutim raspuknuće elektrona… oslobađanje energije… lebdim nepredvidivom putanjom nutrine atoma… i prisjećam se...
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća. Svilotisak svitanja oplemenjuje trenutak.
Psalmom ljubavi zazivam spokoj...
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid dolazeće ljepote.
Nebo mi se smiješi plavetnilom svitanja.
Dijana Jelčić
fotka svitanja na otoku... Jasna Marcelić
|
