Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)
Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. U odaji ogleda i odjeka zvuci preludija za Fauna. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.
Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja. U viziji silueta mladog Jarila, boga plodnosti i ravnoteže u prirodi. U Perunovim dvorima grli lijepu Maru, zajedno preskaću vatru i slave vjenčanje.
U memskom zapisu vidim pradavne običaje i svetkovine, arkadijsku ikonografiju, Držićevu Tiranu i Shakespearov san ljetne noći.
Osjećam se kao Mallarmeov junak koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.
Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim moć svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda. Iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja.
Obznanjuje tajnu prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...
Osjećam lakoću postojanja u snu ove ljetne noći, u transcendentnom bdijenju, u apstrakciji bitka prostor- vremena, u zrcaljenju porijekla...
Nemoguće je dotaknuti Sunce… moguće je dotaknuti tvoje lice… pružam ruke i na dlan mi se slijeva toplo zlato… iluzija se pretače u javu…
Sišao sa zvijezde pod kojom sam rođena... rođena sam iz praha zvijezde tvog rođenja...
Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan. Nestaje čarolija njegove moći. Svitanje nas obavija ljepotom zbilje. Transcendentno postaje iskustvo.
Svjesna u budnosti svetkujem trenutak našeg susreta... svetkujem ljubav... tu tankoćutnu premosnicu među srcima.
