Sinopsis besmisla...
U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obzoru privid besmisla.
Osjećam entropiju vremena, zgušnjavanje bez pomaka, čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez smrtnih rana,
u praznini nutarnje palanke tromost tihog umiranja. U proturiječnosti trenutaka sukob zbilje i sjena prošlosti,
svjesni mazohizam, izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.
Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja, u lednicu zatomljenih sjećanja. Sama, ostala sam sama u paučini vremena.
Živim vrhunac samoće, hladno mi je, u odaji ogleda i odjeka utjelovljujem apsurde.
Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.
Nema ga, ne postoji uzaludan čin!
U kovitlanju svijesti sinopsis apsurda, ne odustajem, živim ih svjesno, ushitom osjećanja
uprisutnjujem zbilju.
Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost. Iz pjeska i pjene izranja Venera.
Osmijehujem se.
Dijana Jelčić
 Oznake: besmisao, apsurdi, život
|
