Dinajina sjećanja...
@mecabg me prisjetila na nastajanje nicka i imena bloga... prolutah prohujalim vremenom, davno napisanim... zaustavih se u 1988... na požutjelim stranicama ispovjest Dinaje... sretna sam što postoje dinajina sjećanja, svjedočanstva mojih lutanja plavim daljinama... evo jednog od pradavnih zapisa... a Chagalove slike zrcale moja sjećanja...
Ljubav je stvorila svijet, ljubav je sloboda koju sputavaju norme, zabrane i osude ukalupljenih pravila odgoja i kultorološke evolucije. Utapajući se u ograničavanju, u nametnutoj grižnji savjesti, u okovima civilizacije i uskraćenosti prauzora gubila sam vezu sa suštinom. Živjela sam u kavezu mediokritetskog morala. Bila sam pripitomljena, pristajala na otuđenost od patosa, na život bez strasti i žudnji. Postajala sam latentna opasnost samoj sebi.
Izgubljeni trenuci, ustaljena paradigma, život se događao izvan mene.
Iznenada vidjeh kako se u suzi na dlanu vremena prelama zraka sunca i objavljuje promjenu obrasca. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda.
Na monitoru svijesti vremeplov.
Vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj mladosti iz kojeg sam, skupljajući izlomljene linije srca, krenula ka plavim daljinama.
Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom siluete koja me neumorno pratila, živjela sam tekst koji je izgubio izvornost. Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena, beznadnost života, troličje sebstva. Kao Comedia dell arte u kojoj sam presvlačeći odore, improvizirajući radnju, igrala razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.
Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina me odvlačila u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja. Mjesec je prosipa srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Odlučila sam se na predavanje nečemu bezimenom, ali mom, nečemu bezuvjetnom utkanom u iskon instiktivnog samoosjećanja. Preživljavala sam intimno razotkrivanje u fragmentima, skidala sloj po sloj taloga sjećanja, uranjala u fokus Heraklitove vatre, u nesputanost početka svijeta.
Ti si progovorio jezikom života. Usmjerio si moje razuzdane misli, zgusnuo ih u osjećanje osjećaja. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti zasjala je je svjetlost boje vjenčanice, odjenuh je i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi.
Čekao sam te stoljećima, šapnuo si.
Čekala sam te eonima, odgovorih.
Sudbina mi darova Aleksandrov mač, probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti.
Oćutih sjene su tek nedostatak svijetlosti... sretna sam... osjetih moć svjetlosti...
Da, svjetlost je moć... ljubav je uvijek bila tu.
Dijana Jelčić
 Oznake: dinajina sjećanja, dinaja, chagall
|
