Dozvolih srcu...
...Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam, niko ne zna i ne sluti koliko pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ovaj bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora...
Ivo Andrić
Čitam ovu gorku misao. Razmišljam o njenoj istinitosti.
Koliko puta smo bili na rubu ponora, jesmo li se uistinu spuštali do dna? Kako izgleda prostornost bezdana? Ima li oči?
Nietzscheova metafora budi neugodu. Prezastrašujuća spoznaja. Sjećam se lutanja liticama stvarnosti. Nedozvoli bezdanu da ti uzvrati pogled, slijedim još uvijek taj filozofski imperativ.
Zaustavih misao u točki prividnog mira. Dozvolih lijepoj viziji da obuzme sva osjetila. Doživjeh preobražaj svijesti, metamorfozu osjećaja. Izranjala su kao prividi nepostojeći ni u snovima niti u zbilji. Lebdim u međuprostoru između dva svijeta… sna i jave. Začudnost transcendentnosti me omamljuje. Volim tu igru neiskustvenosti i želja.
Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije. Privid trinaestog eona lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim ples anđela, vrtlog svjetla na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju metaforama sreće. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra sa mojim osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji ogleda, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine. U bumbaku nutarnjeg neba se događa refleksija umanjena do mikrokozmičkih fikcija, do još uvijek nedosanjanih istina.
Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Nemilosrdnost uma me prizemljuje u ovo ovdje i ovo sada.
Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.
Vidim vrijeme i tebe iza vremena
Danas je dobar dan,
dan ritma srca
i poljubaca.
Dozvolih srcu da diše.
Dijana Jelčić
Oznake: Ivo Andrić, Nietzsche, srce
|
