Noć nestaje u skutima svitanja. Bijela svjetlost grli mladi dan.
Tu si. Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu. Istina je kći vremena. Vjerovala sam. Istina se ogleda u tvojim očima.
Volim dubinu tvog pogleda i osmijeh dječaka na tvojim usnama.
Sreću čine stvari male... napisao si pjesmu...
Pjeva je Tereza...
Da, njen glas i tvoje riječi uramljuju osjećanje osjećaja sreće...
Smiješiš se. Vraćaš mi otrgnute krhotine srca i smiruješ uzburkalu svijest.
U uglu Platonije nestaje plavičasti oblak nepostojanja, a sa njenog vrha, iz delte u kojoj se grle život i san iskre kristali sreće. Žive u srcu.
Osjećam vrtlog nebeske vretenice, spiralnu dinamiku spoznaje i toplinu božanske iskre koja gasi tugu i liječi sjećanja.
Decembar otkucava došašće ljubavi, olovno nebo prošlih tuga se pretače u azurne uspomene i vjetrovima prošlosti skuplja pepeo boli u urnu koju bacam u Letinu rijeku.
Sreću čine stvari male, ovo ovdje i ovo sada. Ljepota trenutka zasljepljuje kao bjelina breze u dolini tvoje mladosti, opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima naglog ljeta, miluje rapsodijom jesenjih boja. Osjećam kovitlac osjećanja i sretna slutim dolazeća zima će biti blaga.
Odmatam fascije pamćenja, dozvoljavam prohujalom vremenu da se vrati u ovaj trenutak spokoja, da zasja kockom kristalne vedrine. U njoj živimo svetkovanje osjećanja i uz sjaj svijeće i miris pšenice dočekujemo ostvarenje objave istinitosti poruke Anđela Gabrijela, ponavljajuće rađanje bezuvjetne ljubavi.
