Epitaf prijatelju...
Darujte mi suhozid iza kojega
ostaje britka zbilja
okaljana voljom tupih
moćnika vremena.
Malo previše boli,
oksimoronski likovi
utkani u tkanicu dana.
Bježim od oštroumne gluposti,
dok vječnost plače na
žrtveniku početka,
zaziva Harmoniju
da oživi legendu, da sklad
nadvlada kaos.
Živimo li u skladnom kaosu,
u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive
realnosti ?
Zatitraj novim svjetlom
nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika,
molitve su bez štita.
Nad humkom istine
tutnji pozauna ispraznih
obećanja.
Heroji omamljeni čekanjem,
skrivaju lica u glasnost tišine,
uzaludno čekaju uzdignuće
Justicijina barjaka.
Šok trenutka,
sokratovski odlazak čovjeka.
Iza horizonta svijesti
ozrcaljena utopija,
major domus trenutka
nas uvodi u zamak
nedosanjanog
zlatnog doba.
iluzija je lijepa...
Dijana Jelčić
Oznake: tuga
|
