Dvostruko petozvučje istine...
Mislima sam dotaknula davno oslikanu iluziju… obasjala je svjetlošću tankoćutnih osjećanja… uokvirila u osjećajnu sliku i propustila u galeriju sjećanja… pretočila sam san u viziju... gledah je pogledom djeteta u sebi… uronila sam u nenapisanu bajku prepunu nestvarnosti…
Samo iznutra se sanja… samo iznutra se voli… samo iznutra se živi… kao tonovi frule iz vilinskog svijeta probijala je tišina zvučni zid stvarnosti… slijevala se u budnost… dogodila se noć bdijenja u snu… lucidnost trenutaka… odvajanje mene iz mene… doživjeh levitaciju u carstvo bestjelesnosti… u ideokinetičku sliku iluzije skrivene u pamćenju…
Vidjeh se nepostojeću u postojanosti tvoje ljubavi… bez oblika i bez kontura… u titrajima bijele svjetlosti… sjetih se Pitagorine misli… putovat ćemo svjetovima, vraćat ćemo se na ishodište, nećemo znati da smo to mi, a bit ćemo mi…
Da, filozofija bez osmijeha nije istinska mudrost…
Osmijehnuh se osjećaju koji je izranjao iz kaosa nestajanja i nastajanja… dotkanuh tebe bez tijela… znala sam da si to ti… grlio si me iako me nije bilo u osvitu ničega… rađali smo se na obodu kristalne kugle… izvan prostora i vremena… lebdjeli smo nevidljivi iznad ništavila iz kojeg je izranjala ljubav… i prihvaćala nas u svoje skute… bili smo strune bez gravitona… zgušnjavali smo se u krater početka našeg vremena… u božansku iskru... a onda se dogodila erupcija osjećanja osjećaja ljubav… eksplozija praenergije...
Rodio se svemir i mi u njemu… rodila se zemlja i mi na njoj… u lucidnom snu odsanjah iluziju… znala sam da sanjam i nisam se željela probuditi… bila sam tu i bila sam tamo s tobom u viziji, s tobom na gozbi bogova… u prividu duplog bića koje se raspuklo u energiju koja je stvorila svijet i nas u njemu… vidjeh eksploziju ljepote... izvorište života…
Misao, osjećaj, duša… duša vremena, duša svjetlosti, duša istine… nutarnje svjetlo koje nas brani od mukle tmine je neobjašnjiva, još uvijek je nerasvjetljena tajna… nedotaknuto izvorište svijesti… aureolom svetosti uramljena dimenzija vječnosti… prepuna prelamanja sunčane svjetlosti… prepuna staza koje sagradiše riječi i zagrljaji… titraju poruke, ideokinetčke slike… odlučujem se za nepostojani mir… za privid tihovanja u snu… za lahor iz kojeg se rađaju plodovi sna…
U metaverzumu se događa obrat… komplementarni interval nutarnje oktave... zvučni most ka carstvu ljubavi… u zavodljivosti tog beskraja vodim odraz očekivanja, čežnji, žudnji… čujem simfoniju ljepote… izgovorene riječi se kotrljaju tračnicama vremena… u suzvučju sintaksi mjenjaju svoja značenja…
a ljubav vjekuje u svom petoslovlju… u ponavljajućem ritmu svojih različitosti i jednoznačju svoga trajanja u vremenu…
ljubav i život… dvostruko petozvučje istine…
Dijana Jelčić
slika... nepoznat mi Autor, posudila s nternetaOznake: san, život, ljubav
|
