Senzualno pamćenje...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš
Razbuktalo se nebo… posljednji drhtaj umiruće zvijezde, bljesak rađanja nove, istovremenost skupljanja i širenja, nestajanje i nastajanje iluzije. Nad usnulom ravnicom, punina Lune obećava noć mjesečarenja, slobodu lutanja priviđenjima, traganje po maglovitim sjećanjima, susret sa plemenom odlutalih ptica. Čujem riječ zastalu na usnama,
nečujni romor klijetki srca, neizgovorivost žubora krvi, neprevodivost jezika duše, dijalog misaonog i emotivnog uma i
negiranje teatra apsurda.
U neizgovorenim pitanjima je moć.
U kapi jutrenja odraz ljepote, u sjaju suze na licu zore zavojnica genoma. Riječ na usnama vremena, nečujni romor svemira uranja u klijetku sanjara, oslobađa nemire, uzburkava senzualno pamćenje, budi vladaricu poezije vode. Nimfa Stix me rijekom svete krvi odnosi u snoviđenja. Tišina se probija kroz tkivo čujnosti, dotiće srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost bdijenja u snu…
Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. Osjetih nestajanje slutnje u jecaju strasti, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku. Osluhnuh dodir, na dlanovima oda sudbini, zvuk bubnjeva šamana vremena,
proricanje ljepote.
Probudih se u stvarnosti, u zamotuljku sreće, u toplini tvojih dlanova. Ti si vitez istine, podanik mjeseca, ratnik sunca, glasnik neba, šum vjetra u krošnji budnosti. Zagrljaj je govor srca srcu, svjedočanstvo želje.
Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Pore su udisale mirišljavu nježnost bliskosti, blago peckanje se širilo tijelom. Koža pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo proprioceptivnog sjećanja, preslikava u uratke uspomena, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
fotografije... Tihomir FranovOznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim
|
