Ponoćni tango...
Bila je noć punog mjeseca. Stajao si na obali Mnemozine okupan sjećanjima. Osjetih tvoju blizinu u zagrljaju mjesečine. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i pozivao na ples. Krenuh tajnovitim stazama ozrcaljenjim sjajem nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje ponoćnog sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se zrcalio cijeli svijet.
Iza mjeseca u dubini beskraja silueta svirača. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti. Stavih želju u šešir i krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom sretnog jutrenja u novom snu.
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš majske ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti.
Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket majskih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca.
Dijana Jelčić
Oznake: ponoćni tango
|
