Nema ničega u ovoj pjesmi do tvojih očiju u kojima se zrcali san, ništa drugo do jantarskog sjaja prohujalog vremena u kojem bijah leptirica koja se ugnjezdila u trenutak buđenja. Ti si djete anđela koji su te ostavili na vratima sna u koji se nisam usudila ući, ti si nit nebeskog vretena koja me odnosi na obale drevnog oceana i uvodi u hram ljubavi. U tvoja njedra se ugnjezdila dobrota sa početka priče, zaustavila se besmrtnost vjerovanja i neuništivost ljubavi. Uz tebe naučih umirati i rađati se uvijek nova, a uvijek ista. Shvatih da umiranje nije ništa drugo do izrastanje u život pun titravih struna vječne ljepote.
Ponekad se Prustovski upitam do koga mi je više stalo do tebe ili do života? Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe? Mogu li te prestati voljeti?
To je ne moguće jer kada bi se to dogodilo ja ne bih više bila ja, nego netko drugi. Tada ne bih patila jer bih kao netko drugi ljubav osjećala drugačije.
Suptilnije? Snažnije?
Ne dragi moj pjesniče to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav. Kada razmišljam o neminovnoj smrti onda se ne bojim umiranja tijela, bojim se da ću te u smrti zaboraviti, zato vježbam umiranje u ljubavi, u kratkoj smrti u kojoj te grlim snagom kozmičke zmije i ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši tvoj glas, raspline miris tijela.
Ponekad si zabadam u dušu misaoni mač i krvarim suzama srca zgusnuta u pješano zrnce u kojem se ogleda život. Tada shvatim da sam nedjeljiva od tebe. Život ima tvoje oči, tvoj dah, tvoje tijelo.
Ti, to je sreća utkana u sunčanu rijeku koja nas odnosi u bezvremenost sna. Ne žalim za prohujalim vremenom jer ga pronalazim u jantaru tvojih očiju, sklupčalo se kao fosil u dragom kamenu tvoga pogleda i blješti kao neugasiva iskra vječnosti.
Dijana Jelčić... Mostovi pod kojima se budim... zbirka prozno- poetskih testova 1987- 2007, Zagreb, 2014
Draga @Lastavice, poželjela si ovu priču, darujem ti je danas na tvoj dan... sretan ti rođendan...
