Za života prijatelju...
Došašće, vrijeme mira i spokoja,
ljubav, znakovi na stazi sjećanja
i sjaj postaja uspomena.
Poezija uspomena daruje snovitost zbilji.
U plamenu voštanice
bljesci nedosanjanih snova,
zatomljenih želja, zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.
Na zaslonu uma lica prerano otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi, ikone svetih istina.
Na ognjištu svijesti zapretena vatra trajanja,
srce, urna s pepelom tajni.
Vrijednosti neprocjenjive. Starili smo uporedo.
Smrti su,
neočekivano,
dolazile u pohode.
Tugom smo ispisivali epitafe.
Ostali su grobovi, humci gorke istine,
prazna mjesta za trpezom zbilje,
strune žalovanja i molitva za oprost...
U galeriji pamćenja slike,
proljeća s mirisom djetinjstva,
našom mladošću,
našim željama
i cvijećem postelje
iz koje smo grlili dan.
Na rubu pustinje
Anđeo vatre,
čuvar sunčane strane svijeta.
Preslika neba
i tišina mudrosti
U zbilji uteg od sna,
blješteći grm na Sinaju
i romor aorte Svemira.
U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.
Sanjah kuću od cedra
i svodovlje od čempresa.
Razgovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah mjesečinu
za blagost grijeha propusta.
Tišina... muk istine...
Tek kada trava bude rasla asfaltom,
kada mi srne budu jele iz ruke,
kad zoru budu najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oproštenje grijeha postane suvišno,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek tada ću osjetiti... čuti božanski glas...
postoji oprost grijehu propusta...
ali ipak
Za života prijatelju!
Dijana Jelčić...
 Oznake: Advent, došašće, ljubav, oprost
|
