Vrijeme samoće...
Sjedim za pisaćim stolom. Na zaslonu računala piše datum i vrijeme. 20.11. 2016. 06 i 56 minuta. Dok sam upisivala podatke prošlo je nekoliko sekundi. Dogodilo se vrijeme, uronila sam u novi trenutak noseći u sebi sjećanje na prošli
Nagomilava se životna iskustvenost, širi se geometrija uma. Nema apsolutnog vremena, ono nestaje i nastaje, ono je umijeće i sloboda, a ljubav je sloboda. Minutnik se kotrlja i evo već je prošlo pola sata. Trenuci odlepršali u nepovrat.
Je li ih požderao Kron? Možda, ali ostala su sjećanja na njih. Šizofrenija postojanja u entitetu vječnost. Osjećanje je sjećanje, vječno obnavljenje već doživljenog. Jutros se poigrah starim fotografijama i sjećanjima. Uspomene uskovitlaše trenutke, vratiše me četrdesetak godina unazad.
Rado se misaono vraćam u vrijeme davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme plača pustinjaka u magičastom svijetu pješčane oluje osjećanja, u svijetu bez horizonta, bez prelamanja dana u noć, bez amplituda osjećaja. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja i sve više uranjala u mirisni i crvljivi plod ljubavi, koja me vukla prema smrti. Gledala sam beskonačni krug zlatnih ribica i u posljednjeg žutog leptira koji je najavljivao proljeće.
Živjela sam na margini svjesti i podsvjesti, života i sjećanja, sna i zbilje. Pisah pjesme koje ne znadoh obojiti bojom, ne znadoh oplemeniti mirišljavom koprenom sa Elizejskih poljana vječnosti. Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći koje nisu željele dočekati zornice novih svitanja, nego su na oltaru života palile svijeće bježeći od samovanja u ubitačnu usamljenost.
Mjesec se igrao sa osjećanjima, pretakao ih u dubine oceana snova koji nije reagirao na plime i oseke uzbuđenja. Samovala sam na hridi vječnosti ne ćuteći nježnost carstva koje me je grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapljao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama žuđenog zaborava. U satenu neba se iskrila istina koju dijelih tek sa prestrašenim srnama na obroncima vilinskog jezera, na trgovima cvijeća i ptica na kojima sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.
A onda osjetih samoću kao milovanje bezvremna, usamljenost kao eliksir alkemije bezvremena i uronih u nutrinu tišine. Na koraljnom sprudu vjerovanja osjetih toplinu ognjišta koje tražeći istinu napustih. U izmišljaju izmišljene stvarnosti me Vestalke prigrliše u zagrljaj ognja istine i pretvoriše život u hram ljubavi, izvedoše me iz kruga usamljenosti u krug samoće.
Usamljenost i osamljenost zaplesaše vještičji ples sa sjenkama nepostojanja. Promatrala sam tu igru kradljivosti i samotnosti duše koja se gubila u bezdanu neznanja. Prekrila ju je laž kojom se hranila, lažnost iz koje se pokušala iznjedriti samosažaljivim jecajima praznine. Odbaciše je i pjena i pjesak, bistra voda sa izvorišta sreće se zamutila njenim dahom, svijeća na oltaru noći je zatitrala strahom, pastiri su tjerali stada sa obronaka lažnih sutona i odvodili ih u koridore u koje ulaze samo sretne duše i srca puna ljubavi. Sjenka usamljenosti ostade na vjertometrini sudbine moleći oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi. Oćutih sram i spoznah da je usamljenost kob nesretnih duša koje same sebi kradu eliksir i traže utjehu u paklu izgaranja na ognju svojih sotonskih šapata.
Skupih napisane pjesme u torbu samotnice, ukorićih napisano u zbirku "Osamnaest crvenih ruža" i 1986- e godine, u Lapidariju, na jutru poezije stadoh pred publiku. Pozdravili su me pljeskom.
Osluhnuh rapsodiju boja kojom je nebeski orkestar pozdravljao novo srcozorje. Samoća je carstvo bogatih duhom, zašuh misao ispisanu rukom nobelovca i osjetih otvaranje dveri nove spoznaje. Osluhnuh zov nutrine i osjetih izvorište rijeke vremena, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi. Samoća je sanatorij u kojem tišina liječi i pretače se u simfoniju života, lječilište u kojem se iz zagrljaja pjeska i pjene rađa biserje kojim našu životnu lađu sidrimo u doku sreće.
Dijana Jelčić...
U dnevnoj sobi moga djetinjstva je stajalo veliko kristalno ogledalo... odaja ogleda i odjeka u kojoj doživjeh vrhunac samoće, a onda u njemu vidjeh sebe nasmijanu i njegov lik u dolasku... Dogodila se ljubav.
Oznake: Lapidarij, Jutro poezije, osamnaest crvenih ruža
|
