dinajina sjećanja

ponedjeljak, 10.10.2016.

Nenapisana i napisana pjesma...






Čekala sam te izvan vremena,
na nebu punom noći susretah
čuvaricu tuge.

Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku,
pjena ga oblikovaše u biser.

Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji.
ćutih te u mjericama tankoćutnih nemira,
u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda

Na pročelju svitanja odgonetah tajnu
moje odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza,
uzroke zavaravanja.

Na obzoru ucrtan krug,
savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar,
i ljestve prema vječnosti.

Hladnoća na dlanovima,
akordi nijeme pjesme,
tvoja prisutnost
dotaknu nepomičnost vremena.

U vrtlogu nastajanja čovjeka
vidjeh knjižara
i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava,
a drevni spisi nestaju.

Vidljivost prekorači granicu
horizonta,
pretočio se u želje.

Sunce na Levantu,
u tvojim očima istina,
u kovitlanju trenutaka
oćutih lepotu vječnosti.

Čekala sam te izvan vremena,
susrela te u nenapisanoj pjesmi.






Onda napisah pjesmu


U tišini prapočetka
struna dolutala
iz nevidljive
ljepote
uranja u veliko
ništa..

U zjenici svemira
ples ne boja,
bijelo crna
ljepota praprostora.

San zaustavljen
u vremenu.

Ti si bog sunca,
daruješ mi
tišinu svetišta
i vatru postanka.

Odvodiš me na
na žetvu plodova
apolonske zbilje
i dionizijski snova.

Zajedno uronismo u vrijeme
izvan vremena.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014


Oznake: nenapisana pjesma, napisana pjesma

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>