Sjećanje na zauvjek otišlu prijateljicu...
Jučer je zauvjek zaspala moja draga prijateljica, Mara Bareza... sjedile smo u istoj školskoj klupi, godinama... sanajale iste snove, voljele istu glazbu, čitale iste knjige... a onda je ona krenula u svoj život, ja u svoj... susretale smo rijetko, ali svaki susret je bio nezaboravan doživljaj...
ovo su fotograije našeg zadnjeg susreta... prošlog ljeta... na godišnjicu smrti žene koja je porodila Vegetu, moje drage tete Zlate Bartl... tužna istina... sjećanje na smrt je bio naš zadnji susret... Mara i ja... Mara heroina domovinskog rata i ja tek sanjajući satelit njene bogate prošlosti... Mara, humanitarka, čelična žena na bojišnici sudbina... otišla je kao što je i živjela... iznenađivala nas je svojim bićem... iznenadila nas je i svojim konačnim odlaskom... počivaj u miru draga moja prijateljice...
Njen nepovratan odlazak me prisjetio na ovo davno napisano... na trenutke u kojima čujemo glas boga tišine i osjetimo moć naše neumitne smrti... i pitamo se je li to glas Anđela čuvara ili tek titraj naše besmrtne duše...
Oni koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pri povratku pričaju o trenutku oslobađanja duše iz okova materije.
Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. Umjetnom komom, se spašava ono najvrednije u čovjeku, njegov život.
Prisjećame se jednog ljetnog podneva i nesreće. Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.
Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo.
Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
"Imala si saobraćajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
Čini mi se, bila sam Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak una Itaku.
Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena anđelom čuvarom, sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.
Godine su prolazile, ozdravila sam, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali.
Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli.
Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica.
Naše emotivno "Ja", naša duša, naše anđeosko prabiće bdije iza naših misli, budi u nama čežnju i žudnju, snaži znatiželju, brani nas od utapljanja u svrsishodnostima zbilje.
Dijana Jelčić
emocionalno ja
emocionalno ja 1
slika... Edit Glavurtić
Oznake: smrt
|
