Dan poslije...
No dakle..
DANAS RUŠIMO GRANICE NAMETNUTE NERAZUMJEVANJEM I GRADIMO MOSTOVE PRIJATELJSKIM ZAGRLJAJIMA
da, stihovim smo rušili granice nerazumjevanja... naše pjesme na slovenskom jeziku zvuče isto... razumjeli smo se...
u ozračju pjesništva, ljubavi i prijateljstva...
... sinoć divna, poetska večer...prijatelji nam darovaše tortu za godišnjicu braka... moj stih ispisan na njoj... putovali smo kroz vrijeme...
Prisjećanje…
Vrijeme se događalo na otoku mira. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.
Zemlja je uistinu okrugla.
U prirodi ne postoje ravnine. Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti. Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji. Naslutismo bestjelesnost u prividu istine.
Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti. Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov. Zakoračismo u sanjanu vidljivost mnogoprotežnosti, u iluziju sanjara. Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.
Mi rođeni u najnježnijoj od četiri temeljne sile, u sili zemljine teže hodamo obodom kugle, uspinjemo se ka sjevernoj polarnici i spuštamo ka južnoj, živimo u zaobljenosti prostor- vremena, u mističnoj nedjeljivosti kozmičkih zakona.
Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta. Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama me vraćao u stvarnost.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetski tekstova ...1987- 2007..
Oznake: poezija, poetska večer, torta, prijateljstvo
|
