Na obrubu jutra...
Bježim od ravnodušnih događanja,
zaustavljam se na obodu snovida.
Prilaziš mi bestjelesan,
ovijen aurom prisnosti,
osjećam budnost
mene u meni.
U srcu ritam poezije
pisane
munjama,
ognjem
i mrazom.
Pjesme ispisane
u vodi,
u zemlji,
u kamenu,
utkane
u legende,
sjećanja
i uspomene.
Dodiruju me rane prošlosti,
sjaj očiju i težina suza.
Predsokratovsko vrijeme
ubija Sokrata,
lutam trgovima,
čujem apologiju istine,
osjećam omamljujući
okus kukute,
bježim u nestvarnost,
sjedam u čun,
plovim do vrulje nadanja.
Tišina močvare omamljuje,
utiha vremena zaobljuje prostor,
ti utjelovljuješ kozmičku tajnu,
zazivaš radoznalost,
razotkrivaš misteriju
promjenjive istosti.
Vraćaš me u zbilju.
Dijana Jelčić
Foto... Boris DragojevićOznake: apologija, Sokrat, ISTINA
|
