25.09.2006., ponedjeljak

U sef provaljeno, novci na sigurnom

Prvo jutro u Chicagu prdnuh kao od alkohola liječeni muzgavac te se ustadoh iz kreveta, uz hihot Tile koja je spavala krevet do. Jetlag je još uvijek igrao svoju igru, pa jedva čekah tren kad ćemo se iskobeljat iz hostela i krenut put nekog restorančića. Uz sve to mučilo me i to što ne imadoh jebeni adapter za američansku struju, a telefon se već bio ispraznio, pošto me u Zagrebu senilnost solidno šibnula u glavu, pa ga zaboravih stavit puniti. No... Nakon obavljanja osobne higijene krenusmo put nekog mjesta za prehranu. Clarke's diner je uvijek opcija, ali odlučismo protegnuti korak ulicom s nadom da ćemo naći nešto drugo. I našli smo. Salt'n'Pepper diner, klasična izgleda sa ugodnim gospođama kao konobaricama. Zauzeli smo separe i naručili hrane. Osobno, pojeo sam neku hamburgerčinu sa špekom i kao prilog jeo krumpir salatu. Coca-Colu su mi donosli svako malo, i ja sam u tim trenucima bio sretna beba.

Proždrasmo, platismo, napustismo. Bio je petak, bilo je podne i morali smo nekako ubiti nekih četiri sata prije nego se zaputimo do mjesta održavanja festivala zbog kojeg smo i krenuli put obećane zemlje. Pošto centar grada nije bio daleko pao je dogovor da se ode baš tamo. I dok je Lincoln Park, gdje smo bili smješteni vrvio niskim građevinama i suburban stajla kućama, downtown nas je pozdravio neboderčinama od milijun metara. Gužva, ljudi, buka. Uputismo se prema istoku i Millenium parku. Lijep je to park sa gomilom stvari za vidjeti. Vručina nas je malo ubijala te kupismo limunade da nam lakše bude. A onda stadosmo pokraj skulpture popularno nazvane The Bean i buljismo u deformirani odraz svega oko nas. Impresivna skulptura koju su marljivi ljudi navodno polirali dvije godine dok nisu maknuli sve vidljive znakove varenja.

Malo dalje od Beana je ogromna livadetina i koncertna dvorana na otvorenom. Gospodin Gehry je u svom stilu napravio dvoranicu na otvorenom savršene akustike. Filharmonija je baš imala probu, pa smo malo sjeli i odslušali. No, ubrzo su završili te smo se opet dali u šetnju. Ona prije spomenuta vručina je još malo udrila jače, pa smo odšetali preko mosta gospodina Gehrya do drugog parka i tamo guzice položili na travu ispod drvuskare od sto hiljada metara. Odmarali smo kao da smo partizani. Nakon odmora, bacismo se još malo u šetnju, pa smo tako odšetali do fontane poznate u svijetu kao fontana koja je na špici serije kojoj je glavni lik Al Bundy. Kad smo odgledali fontanetinu, zaputili smo se prema podzemnoj, jer bilo je lagano već vrijeme da krenemo prema festivalu.

Relativno lagano smo našli mjesto održavanja festivala. Normalno da smo i uranili. Ali barem smo brzo dobili svoje narukvice kojima se potvrđuje da smo platili karte za sva tri dana i pomoću kojih se može unutra i van bez pitanja. Zaključili smo da nam se ne da unutra još, pa smo se izvalili u nekoj uličici i čekali trenutak kad ćemo uočiti još dva pripadnika hrvatskog roda koji su u Chicagu već bili i domaći praktično. Uočili smo ih. Pali su poljubci i indijanske vatre, a onda smo ušli unutra i počeli piti pivo. Samo da pojasnim, festival je bio povodom 25 godina postojanja Touch & Go labela i 10 godina kluba Hideout. Dakle svirali su bendovi sa T&G labela, uz velik broj i onih koji nisu više aktivni, pa su se posebno za ovu priliku opet okupili. Festival su otvorili Shipping News. Sunce je pičilo, mi smo pili pivo, a oni su lijepo svirali i bilo je dobro. Nakon njih prebacili smo se na drugi stage gdje su svirali Supersystem. Mrdaj guzicom glazba, moderno, hip! Po završetku se opet selimo na prvi stage i tamo Boys Against Girls (u originalnoj postavi) kreću sa svojom svirkom. Sviraju cijeli Venus Luxure No. 1 Baby i svi smo sretni.

Prebacismo se opet na drugi stage gdje je gospodin Ted Leo krenuo sa svirkom zajedno sa pratećim mu Pharmacistima. Pošto ih volim jako, jako sam volio i njihov nastup. Završili su, i mi smo se po posljednji put taj dan prebacili na prvi stage, jer tamo su kretali !!! iliti Chk Chk Chk. Drug Thanatz ih je nazvao zlom plešućom mašinom, i zbilja to jesu. Cupkalo se i plesalo sve u 16, odličan kraj prvog dana festivala. Zadovoljni, krenuli smo prema hostelu, ali ne prije nego stavimo nešto u usta. Clarke's je otvoren cijelu noć, pa je logično bilo da dupeta ustoličimo baš tamo. Ubio sam neku ogromnu sendvičinu sa tonom krumpira, a Coca-Colu je gospođa isto tako morala nekoliko puta natakat. Slijede nastavci... Urumbaturda!!!


Odraz nekolicine Hrvata u "Beanu"
Photobucket - Video and Image Hosting

GvsB
Photobucket - Video and Image Hosting

Ted Leo
Photobucket - Video and Image Hosting

- 17:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.09.2006., četvrtak

Vratija se Šima

Kao što možda pogađate, vratio sam se iz zemlje Amerike. Zemlje velikih porcija, prepristojnih ljudi i adult oriented rokenrola u bilo kojem restoranu ili dućanu. Skoro pa zemlja snova. No, krenimo redom te vrlo vjerojatno u nekoliko nastavaka. Krenusmo u rano jutro 07/09 prema gigantskom aerodromu Pleso. Richard je obavio posao šofera i nakon što smo se mi čekirali, pali smo jedno drugome u zagrljaj, a i suze su potekle. Onda je on otišao na jednu stranu, a mi na carinu. Do Zuricha smo putovali propelercom. Sat i pol vožnje prolazi brzo pri razgovoru, a i sendvić veličine djetetovog pimpeka olakša putovanje. Naspram zagrebačkog, zurichški aerodrom je minijaturan. Mislim, ono... vlak te vozi s jednog dijela aerodroma na drugi. Koji papci. Ćilasmo malo dok nisu prozvali naš let, a onda se ukrcali na đubre od aviona. A 330. Šest redova sjedala, po ekran u sicu ispred vašeg sica, žderanje, lokanje i stujardese od osamsto godina. Swiss Air rula! Devet i pol sati puta pred nama, mi Hrvati gladni, a ja Hrvat željan trenutka kad će kapetan uključit entertainement system ON.

Dolazi vrijeme i za hranu i za film. Prvo na meniju neka pileća mesna štruca sa pire krumpirom i još neke pizdarijice, a za film odabirem Just My Luck. Klasična američka priča sa Linsday Lohan u naslovnoj ulozi mlade dame koju svuda prati sreća i mladićem koji iste nema. Na zabavi pod maskama, njih dvoje se strastveno poljube i njena sreća prelazi na njega. Njen svijet se ruši, njegov se počinje gradit sam od sebe. Hepiend se podrazumijeva. Nakon toga sam odgledao joši i Xmen 3, a i Monsters Inc. Pojeo se još i sladoled, a i neka kao pizza umjetna okusa. Devet i pol sati kasnije, sletili smo na O'Hare.

O'Hare je još minijaturniji od zurihškog, što bi značilo da je zagrebački aerodorm zajedno veći od oba. Našli smo vlak koji će nas odvest do drugog vlaka kako bismo mogli do grada. Prije nego smo kupili karte koje će nam trajati tjedan dana, čuli smo kako se neko dere: «Stani!!», a drugi glas progovara nešto u stilu: «Odi u kurac!». Dakle, kao da smo doma. I u vlaku do grada s nama su se vozile neke gospođe iz naših krajeva. Bilo bi ih lagano prepoznati čak i da ih nismo čuli da govore naški. Odjeća i frizura otkriva svaku gospođu ovih krajeva.

I vozismo se mi vlakom tako neko vrijeme, uz autoput, pa malo u tunel, pa opet izvan njega, pa opet pod zemlju i evo nas u centru grada, gdje obavismo presjedanje, pa još par stanica do naše stanice. Fullerton. Desetak minuta hoda sa torbetinama na leđima i evo nas u hostelu. Koji se smjestio u finom kvartu europska izgleda. Nešto tipa Londona. Sve u crvenoj cigli, zelenila dosta, a i birtija. Smjestismo se u sobu, koja nam je na prvi pogled ličila na sobu iz neke od priča gospodina Bukowskog, a i natpis na krevetu «This place is a shithole» nije obećavao. No, bolio nas je pimpek, jer tamo smo mislili samo spavati. Malo smo sa sebe splahnuli smrad putovanja, bacili najbolju kolonjsku na lica te se uputili prema nekom mjestu za hranjenje. Odabrali smo Calrke's Diner, koji sam bio našao na Internetu puno prije puta. Sajeli smo se kao gospoda, a onda se i upustili u kratku šetnju. Umorni od puta, krenuli smo spavati.

No, jetlag je djelovao na mene samog, pa već oko tri ujutro nisam mogao spavat. Odšetao sam do lounge rooma i tamo pio vodu. Sve dok se nisam skompao sa stanovitim Ryanom, s kojim sam se onda napio. Oko pet, pola šest sam opet bio u krevetu i bacao još jednu rundu spavanja. Uskoro nastavak! Čubejzgur!!!

Prekrasna soba
Photobucket - Video and Image Hosting

Neki ljepotan
Photobucket - Video and Image Hosting

Komad hrane
Photobucket - Video and Image Hosting

- 19:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.09.2006., srijeda

Bonaca u srcu mog tasta

Idem malo do Jamerike. Eto. Reko da pozdravim i to. Detaljne opise hranjenja i ostalih kulturno-društvenih događanja po povratku. Urlajkalizn!!!!!!!
- 21:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

01.09.2006., petak

Nadezodorirani gubavac

Danas tek oko 3, pol 4 shvatih da mi je zadnji dan na poslu. I ja patim od Stockholmskog sindroma očigledno. Ali, oslobodit ću ga se u sljedeća tri tjedna, sasvim sigurno. Danas sam se skoro pa na glas počeo smijati u dučanu. Čekam ja da mi gospođica nareže sir, kad pokraj mene stane majka, držeći dijete u rukama. Bacim pogled, onaj obavezni, kurtoazni. Vratim pogled na mesinu i sir izloženu ispred mene u frižideru, ali nešto me vuklo da opet pogledam prema majci s djetetom. Dijete me vuklo. Klinjo me fiksirao pogledom i bulji i bulji. Onda sam ga malo bolje pogledao i shvatio da mali izgleda kao ruski političar. Bilo je nešto komunističkog u tom deranu. U njegovim crnim očima vidio sam odsjaj rubalja i votke, u plavoj kosici vidio sam daću za hladne zime, a u obrazima sam isto vidio votku. I to mi je bilo smiješno te sam se skoro nasmijao na glas. Anegdota i pol.

Inače, dane provodim gledajući televiziju. (Da mi je dolar za svaki put kad sam ovo napisao...). Doduše, do neki dan sam ih kratio igranjem Pro Evolution Soccera na kompjuteru. Ali kad sam prekjučer u napadaju bjesnila i ljutnje nabio gamepadom o pod i strgao ga, morao sam prestati sa igranjem, jer PES nema smisla igrat na tastaturi. I tako ja svaki dan, kao uostalom i većina građana, gledam OZ. I sve je to u redu, ali jebe me jedna stvar. Uvijek zaspim negdje malo nakon pola epizode i probudim se minutu-dvije prije kraja. Propustim sve sočne detalje i samo se začudim na početku sljedeće epizode kako je taj tamo neki mrtav. Da... Vjerojatno Vas ovo jako zanima.

Za tjedan dana bit ću u Chicagu. Jest ću lijep komad mesa i ići ću slušat dobre glazbe. Posjetit ću čak i poneki muzej. Imam plan i puno ležat na travi. Popit koju, nadam se. Možda se upustit u udvaranje nekoj dami. Može i dami noći čak. I tako. Mislim da mi neće, tj., ne može biti loše. Jer, gdje god ima mesa, gdje god ima kapljice, nemorala i dekadencije, ja osjećam se kao kod kuće! S ovim završavam današnje predavanje. Legzonkurkec!!!!

- 17:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Komentari On/Off

Moji prijatelji i ja smo tema ovog vrućeg bloga. Svakim nastavkom biti će otkriveno sve više i više detalja o našim intimnim, ali ispraznim životima. Stoga nestrpljivo očekujte svaki novi dan u tjednu jer ovaj blog je ono pravo.

Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor
Dom urbanih frizura
Bo' Selecta
DropBike

Tu možete vidjeti što se slušalo proteklog tijedna! Predivno...




Rado ću čuti Vaše savjete ili možda želje. Ako ste k tome i zanimljivi možda se običan kontakt pretvori u pravo prijateljstvo!!! Pomozite mi da steknem barem dvoznamenkasti broj prijatelja!

Eto novog mejla
kbucimir@gmail.com


Moj broj onog programa sa cvjetekom pomoću kojeg ljudi mogu komunicirati bez da se vide. Slobodno se javite.

304645703