Vratija se Šima
|
Kao što možda pogađate, vratio sam se iz zemlje Amerike. Zemlje velikih porcija, prepristojnih ljudi i adult oriented rokenrola u bilo kojem restoranu ili dućanu. Skoro pa zemlja snova. No, krenimo redom te vrlo vjerojatno u nekoliko nastavaka. Krenusmo u rano jutro 07/09 prema gigantskom aerodromu Pleso. Richard je obavio posao šofera i nakon što smo se mi čekirali, pali smo jedno drugome u zagrljaj, a i suze su potekle. Onda je on otišao na jednu stranu, a mi na carinu. Do Zuricha smo putovali propelercom. Sat i pol vožnje prolazi brzo pri razgovoru, a i sendvić veličine djetetovog pimpeka olakša putovanje. Naspram zagrebačkog, zurichški aerodrom je minijaturan. Mislim, ono... vlak te vozi s jednog dijela aerodroma na drugi. Koji papci. Ćilasmo malo dok nisu prozvali naš let, a onda se ukrcali na đubre od aviona. A 330. Šest redova sjedala, po ekran u sicu ispred vašeg sica, žderanje, lokanje i stujardese od osamsto godina. Swiss Air rula! Devet i pol sati puta pred nama, mi Hrvati gladni, a ja Hrvat željan trenutka kad će kapetan uključit entertainement system ON. Dolazi vrijeme i za hranu i za film. Prvo na meniju neka pileća mesna štruca sa pire krumpirom i još neke pizdarijice, a za film odabirem Just My Luck. Klasična američka priča sa Linsday Lohan u naslovnoj ulozi mlade dame koju svuda prati sreća i mladićem koji iste nema. Na zabavi pod maskama, njih dvoje se strastveno poljube i njena sreća prelazi na njega. Njen svijet se ruši, njegov se počinje gradit sam od sebe. Hepiend se podrazumijeva. Nakon toga sam odgledao joši i Xmen 3, a i Monsters Inc. Pojeo se još i sladoled, a i neka kao pizza umjetna okusa. Devet i pol sati kasnije, sletili smo na O'Hare. O'Hare je još minijaturniji od zurihškog, što bi značilo da je zagrebački aerodorm zajedno veći od oba. Našli smo vlak koji će nas odvest do drugog vlaka kako bismo mogli do grada. Prije nego smo kupili karte koje će nam trajati tjedan dana, čuli smo kako se neko dere: «Stani!!», a drugi glas progovara nešto u stilu: «Odi u kurac!». Dakle, kao da smo doma. I u vlaku do grada s nama su se vozile neke gospođe iz naših krajeva. Bilo bi ih lagano prepoznati čak i da ih nismo čuli da govore naški. Odjeća i frizura otkriva svaku gospođu ovih krajeva. I vozismo se mi vlakom tako neko vrijeme, uz autoput, pa malo u tunel, pa opet izvan njega, pa opet pod zemlju i evo nas u centru grada, gdje obavismo presjedanje, pa još par stanica do naše stanice. Fullerton. Desetak minuta hoda sa torbetinama na leđima i evo nas u hostelu. Koji se smjestio u finom kvartu europska izgleda. Nešto tipa Londona. Sve u crvenoj cigli, zelenila dosta, a i birtija. Smjestismo se u sobu, koja nam je na prvi pogled ličila na sobu iz neke od priča gospodina Bukowskog, a i natpis na krevetu «This place is a shithole» nije obećavao. No, bolio nas je pimpek, jer tamo smo mislili samo spavati. Malo smo sa sebe splahnuli smrad putovanja, bacili najbolju kolonjsku na lica te se uputili prema nekom mjestu za hranjenje. Odabrali smo Calrke's Diner, koji sam bio našao na Internetu puno prije puta. Sajeli smo se kao gospoda, a onda se i upustili u kratku šetnju. Umorni od puta, krenuli smo spavati. No, jetlag je djelovao na mene samog, pa već oko tri ujutro nisam mogao spavat. Odšetao sam do lounge rooma i tamo pio vodu. Sve dok se nisam skompao sa stanovitim Ryanom, s kojim sam se onda napio. Oko pet, pola šest sam opet bio u krevetu i bacao još jednu rundu spavanja. Uskoro nastavak! Čubejzgur!!! Prekrasna soba  Neki ljepotan  Komad hrane  |
