U sef provaljeno, novci na sigurnom
|
Prvo jutro u Chicagu prdnuh kao od alkohola liječeni muzgavac te se ustadoh iz kreveta, uz hihot Tile koja je spavala krevet do. Jetlag je još uvijek igrao svoju igru, pa jedva čekah tren kad ćemo se iskobeljat iz hostela i krenut put nekog restorančića. Uz sve to mučilo me i to što ne imadoh jebeni adapter za američansku struju, a telefon se već bio ispraznio, pošto me u Zagrebu senilnost solidno šibnula u glavu, pa ga zaboravih stavit puniti. No... Nakon obavljanja osobne higijene krenusmo put nekog mjesta za prehranu. Clarke's diner je uvijek opcija, ali odlučismo protegnuti korak ulicom s nadom da ćemo naći nešto drugo. I našli smo. Salt'n'Pepper diner, klasična izgleda sa ugodnim gospođama kao konobaricama. Zauzeli smo separe i naručili hrane. Osobno, pojeo sam neku hamburgerčinu sa špekom i kao prilog jeo krumpir salatu. Coca-Colu su mi donosli svako malo, i ja sam u tim trenucima bio sretna beba. Proždrasmo, platismo, napustismo. Bio je petak, bilo je podne i morali smo nekako ubiti nekih četiri sata prije nego se zaputimo do mjesta održavanja festivala zbog kojeg smo i krenuli put obećane zemlje. Pošto centar grada nije bio daleko pao je dogovor da se ode baš tamo. I dok je Lincoln Park, gdje smo bili smješteni vrvio niskim građevinama i suburban stajla kućama, downtown nas je pozdravio neboderčinama od milijun metara. Gužva, ljudi, buka. Uputismo se prema istoku i Millenium parku. Lijep je to park sa gomilom stvari za vidjeti. Vručina nas je malo ubijala te kupismo limunade da nam lakše bude. A onda stadosmo pokraj skulpture popularno nazvane The Bean i buljismo u deformirani odraz svega oko nas. Impresivna skulptura koju su marljivi ljudi navodno polirali dvije godine dok nisu maknuli sve vidljive znakove varenja. Malo dalje od Beana je ogromna livadetina i koncertna dvorana na otvorenom. Gospodin Gehry je u svom stilu napravio dvoranicu na otvorenom savršene akustike. Filharmonija je baš imala probu, pa smo malo sjeli i odslušali. No, ubrzo su završili te smo se opet dali u šetnju. Ona prije spomenuta vručina je još malo udrila jače, pa smo odšetali preko mosta gospodina Gehrya do drugog parka i tamo guzice položili na travu ispod drvuskare od sto hiljada metara. Odmarali smo kao da smo partizani. Nakon odmora, bacismo se još malo u šetnju, pa smo tako odšetali do fontane poznate u svijetu kao fontana koja je na špici serije kojoj je glavni lik Al Bundy. Kad smo odgledali fontanetinu, zaputili smo se prema podzemnoj, jer bilo je lagano već vrijeme da krenemo prema festivalu. Relativno lagano smo našli mjesto održavanja festivala. Normalno da smo i uranili. Ali barem smo brzo dobili svoje narukvice kojima se potvrđuje da smo platili karte za sva tri dana i pomoću kojih se može unutra i van bez pitanja. Zaključili smo da nam se ne da unutra još, pa smo se izvalili u nekoj uličici i čekali trenutak kad ćemo uočiti još dva pripadnika hrvatskog roda koji su u Chicagu već bili i domaći praktično. Uočili smo ih. Pali su poljubci i indijanske vatre, a onda smo ušli unutra i počeli piti pivo. Samo da pojasnim, festival je bio povodom 25 godina postojanja Touch & Go labela i 10 godina kluba Hideout. Dakle svirali su bendovi sa T&G labela, uz velik broj i onih koji nisu više aktivni, pa su se posebno za ovu priliku opet okupili. Festival su otvorili Shipping News. Sunce je pičilo, mi smo pili pivo, a oni su lijepo svirali i bilo je dobro. Nakon njih prebacili smo se na drugi stage gdje su svirali Supersystem. Mrdaj guzicom glazba, moderno, hip! Po završetku se opet selimo na prvi stage i tamo Boys Against Girls (u originalnoj postavi) kreću sa svojom svirkom. Sviraju cijeli Venus Luxure No. 1 Baby i svi smo sretni. Prebacismo se opet na drugi stage gdje je gospodin Ted Leo krenuo sa svirkom zajedno sa pratećim mu Pharmacistima. Pošto ih volim jako, jako sam volio i njihov nastup. Završili su, i mi smo se po posljednji put taj dan prebacili na prvi stage, jer tamo su kretali !!! iliti Chk Chk Chk. Drug Thanatz ih je nazvao zlom plešućom mašinom, i zbilja to jesu. Cupkalo se i plesalo sve u 16, odličan kraj prvog dana festivala. Zadovoljni, krenuli smo prema hostelu, ali ne prije nego stavimo nešto u usta. Clarke's je otvoren cijelu noć, pa je logično bilo da dupeta ustoličimo baš tamo. Ubio sam neku ogromnu sendvičinu sa tonom krumpira, a Coca-Colu je gospođa isto tako morala nekoliko puta natakat. Slijede nastavci... Urumbaturda!!! Odraz nekolicine Hrvata u "Beanu"  GvsB  Ted Leo  |
