Intrige s dvora kneza Bučimira

28.08.2006., ponedjeljak

Na glavi hlaće, na gujsci šubara

Upravo sam vodio jedan konstruktivan razgovor tu na poslu. O Supermanu. Naime, mišljenja sam kako je Superman, uz sve svoje moći, papak. Kao prvo, krije identitet. Da svi znaju tko je Superman, mislim da ne bi ni pokušavali neka sranja izvoditi. Znaju da bi ih frajer satro. Drugo, shvaćam da je on jako dobar i to, ali jebemu, pa nema šanse da mu se baš toliko da spašavati zemljane. Moja verzija Supermana slijedi...

Gledamo u onom kretenoidnom Smallvilleu da Supermana tu i tamo "roditelji" malo zašpotaju. Ono, kad sruši štagalj ili kad pobjesni na mikrovalnu jer ne grije dobro. Njegovi "roditelji" su jako hrabri ljudi. Da sam ja bio Superman u svom pubertetskom razdoblju, moš mislit kako bi mi starci srali. Samo bi ih u orbitu malo lansiro. Vidimo Supermana u raznim akcijama spašavanja svijeta. Moj Superman bi radio kad bi se njemu sprdnulo. "Supermaneee!!!, Autobus pun djece pada u provaliju punu lave!!! Spasi ih!!"
"Dobili ste ured gosp. Supermana. Superman je trenutno na godišnjem odmoru i ne prima stranke. Nazovite za tri tjedna."
Dakle, jedino bi ta tri tjedna u godini ratovi bili mogući. Ostatak godine Superman ukida rat i nezaposlenost. I njemu postane dosadno ako je stalno mir. Nema potrebe za njim onda. Nadalje, vidjeli smo u ovom zadnjem nastavku Supermana da je frajer podosta opapanio. Stari Superman bi muža od Lois Lane prepolovio čim bi ga vidio. "Ćeš mi ti pićku da jebeš, ha, majmune??!!" Slijedi lom Loisina muža po pola preko Supermanova koljena. I tako dalje i tako dalje... Više mi nije zanimljivo pričati o Supermanu.

Zadnjih tjedan i pol poprilično serem. Onako i po pet puta na dan. Ujutro obavezno jedan ser prije posla, pa na poslu jedan, reda radi i još barem dva do tri doma nakon posla. Sumnjam na to da sam psihički poremetio. Zbog Playstation Portablea. Kao da me na zahod tjera ovisnost prema tom aparatu. Na zahodu je najljepše igrati PSP. Noge lijepo trnu, a zadaci se ispunjavaju puno brže nego na kauču. Danas ujutro sam baš provozao svoju Subaru Imprezu po finskim šumama. A i ispalio sam malo smeđe dijete iz guzice. Život je nekad posebno lijep. Faalungar!!!

- 16:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

22.08.2006., utorak

Nova zgoda diva Igora

Pomalo mi je dosta svega. Dobro, ne baš svega, ali posla sigurno da. Što bi u ovom trenutku i bilo sve. Jer većinu vremena provodim na poslu, a manjinu vremena ne provodim na poslu. Uglavnom, ne da mi se više radit. A moram odgulit još tjedan i pol. Preživjet ću. Ali samo zato jer sam specifičan primjerak muškarca te čovjeka. Onaj koji izdrži sve.

Ova "nemam prebite pare" situacija mi otežava život uvelike. Jer zaželim se nekad ovako, u kasni radni sat nekog mesa sa vatre, nekog pićenca ili kokice u kinu, neke gospođe sa Marulićevog... No... Jebo me piroman Miki, dosadan sam ko proljev. Već zadnja četiri posta o istim stvarima. To je nešto kao dopust blog. "Preko ljeta, nema raznolikih postova!"

U četvrtak smo Dragutin, Richard i ja išli u kino. Odlučili smo se za skrivenu pretpremijeru, jer smo bili u avanturističkom raspoloženju. I dok smo se nas trojica pustolova nadali da će dobri kino majstor pustiti Nacho Librea ili možda čak i Taladega Nights, dobili smo savršen film za prije puta preko oceana. United 93. Nakon uvodnih nekoliko minuta psovanja i nevjerice, pomirili smo se sa sudbom i odgledali film, koji i nije najgori čak. Već činjenica da film koji se bavi događajima 11/09 nije patetičan, a američki je, donosi filmu desetak poena. No, gorko u ustima je ostalo, jer htjeli smo smijeh i razbibrigu, a dobili smo ozbiljnost situacije i smrt sveopću.

Preko vikenda sam uglavnom bio doma, a sa mnom doma su bili i Richard i Dragutin. Bavili smo se gledanjem televizije ili pak stavljanjem u usta komada hrane. U subotu sam se vidio sa Tilom, u nedjelju sam radio te nenadano morao skočit do bolnice. Sve u svemu, umirem od dosade, jedva čekam Chicago i njegove restorane. Burkadaši!!!

- 17:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.08.2006., srijeda

Kako držati čašu smrskanim šakama?

Jebo sve. Dosta mi je pomalo svega i jedva čekam dan kad neću morat na posao. A posla ima i previše, i to baš u trenutku kad je sve na mojim plećima, jerbo kolege su na godišnjima. Od prije neki dan sam i službeno čovjek bez prebite pare u džepu. Došao račun za American, na kojem su neke vrtoglave četveroznamenkaste cifre te sam shodno tome još i u potražnji za dodatnom hiljadarkom. Ameriko, jebem te u dupe, a još te ni vidio nisam!

Neki dan je gospodin DMJ otkrio nama koji još nismo znali ovaj strip. Lijep je to i smiješan, zabavan i ponekad crn online strip, sve mi ga je užitak čitati. Ali, jedna stvar mi kvari totalni užitak, a to su, kako stvari stoje, apsolutno neduhoviti i lišeni bilo kakvog smisla za humor Danci. Naime, uočit ćete, ako odete pogleati strip, da su autori stripa (vrlo vjerojatno jedina dva duhovita Danca na svijetu) stavili mogućnost komentiranja njihovih uradaka. Komentari koji dolaze od strane zemljaka im su toliko neduhoviti i nepotrebni, kao prvo, da to u meni izaziva veliku količinu bijesa i želje za nasiljem. Iako postoji opcija gledanja stripa bez komentara, moja mazohistička narav mi ne dopušta da ih čitam na taj način. Rađe zaradim čir.

Osim što sam, dakle, došao do saznanja da je većina Danaca u biti moja baka (jer moja baka ima jednu krasnu naviku da nakon što ispriča vic, mora isti i objasniti, da slučajno ne bude nekih zabluda u vezi i glede), ništa, ali apsolutno ništa se ne događa pod milim bogom. Dane kratim gledajući televiziju, igrajući Playstation Portable koji mi je posudio Richard i brinući se otkud da nabavim pare. Svako malo dođem na ideju da prodam bicikl, ali mislim si onda, da ga trenutno nitko neće kupiti, a i da hoće, vjerojatno bi mu trebalo sedamnaest mjeseci da skupi novce, a to u mom slučaju ne dolazi u obzir. Za slučaj da netko tko čita hoće kupit moj bicikl, javite mi se na mejl, pa ću Vam objasniti što prodajem i za koliko. Eto. Secada!!!!

- 17:51 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.08.2006., ponedjeljak

Bakina posmrtna želja: BUKAKE

Nakon što sam obavio sve što se dalo obaviti glede puta u Sjedinjene Američke Države, mogu legnut na leđa i čekat polazak. Koji nije baš tako skoro, ali doći će i to. Evo, baš za mjesec dana. U trenucima slobode prepuštam se škrtim ljudskim zadovoljstvima kao što su: švercanje u tramvaju, nejebanje kurava, utaživanje žeđi tuđim pićima itd. Ako ništa drugo, barem ću biti pismen u vezi i glede televizijskog programa. Tko zna, možda jednom i zaradim na tome. Kad je već propao plan koji sam imao. Naime, Richard mi je trebao ostaviti svoj Playstation Portable na korištenje, dok on sa Miom Begović banči po Parizu. Ali eto, dogodilo se ono najgore i ostao sam bez te male sprave, pa je i plan pao u vodu. Neka.

U petak se naše malo društvo našlo u nekim večernjim satima kod druga Umobolnog na partiji pive, smijeha i duhana. Ovog puta nije bila definirana novija hrvatska povijest, ali se zato lijepo odnosilo jedno prema drugome, a pojelo se i nešto grickalica. Da večer bude skladno zaokružena, pobrinuo se Dragutin, koji je šestero ljudi bez ikakva problema strpao u svoj automobil i odvezao do McDonald'sa, ne bi li ljudi, iscrpeljni od žderanja grickalica, pojeli nešto konkretnije hrane.

Bilo je negdje pola 4 kad sam legnuo u krevet s ciljem da zaspim, a u pola devet je već zvonila prokleta vekerica, sve s ciljem da me probudi. Uspjelo joj je. Naime, obećao sam roditeljima da ću doći na grunt obavljati malo manualnog posla. Da ne bi to radio sam, pozvao sam i Dragutina, podmitivši ga obećanjem da će majka na vatru baciti nešto mrtvih životinja. I bi tako. Ali prvo smo nas dvojica prebacili jedno tri tone drva s točke A do točke B. Sunce je bilo malo upržilo, pa smo se skinuli u toples. To je normalno izazvalo da mnogobrojnim seoskim pucama i frajlama zagori ručak, jer su s interesom, a bogami i požudom gledali u naša, znojem okupana, muška tijela.

Ako smo i izgubili nešto kilograma prebacivajući drvesa, vratili smo ih natrag kad je majka sa vatre skinula svinju, tele i pile. Prionuli smo poslu. I opet. Preždrani, odlučili smo vratiti se kući. A tamo sam se malo izležavao i gledao televizijski program. Da je i postojao plan za izaći navečer, propao bi u mom slučaju, jer sam već oko deset umro na krevetu. Svježi zrak, malo sna i muskulfiber čine čuda što se sna tiče. Bučkuriš!!!!

- 18:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.08.2006., utorak

I žir ponekad padne na namazanu stranu

Period živciranja i nemira je preda mnom. Osuđen sam na crkavicu od novca, morat ću prodati bubreg. Ali, ajde, bio sam preko vikenda malo van Zagreba. Na moru čak. U petak, prije kraja radnog vremena, zaputio sam se autom kolegice s posla u Motovun, na zadnji dan festivala. Vručinu i lijepo vrijeme smo zatekli tamo. Sve do negdje iza ponoći, kad je nastupilo armagedonsko vrijeme. Kiša se spustila, motovunski gosti su svi tražili haustor viška za spas. U neko doba i kiša je stala. Pa su Richard, Dragutin i sestre Begović bili u stanju doći po mene. Malo smo hengali po Motkasu i onda smo otišli do Červara na počinak.

Budim se ujutro u deset. Nikad ne mogu dugo spavati na moru. Do jedanaest sam pročitao svu literaturu koju sam našao po kući. Nešto iza jedanaest palim televiziju. Gledam najgluplje sitcomove na Novoj, čekam da počne Columbo na drugom. Do polovice Columba svi su već budni. Pada plan da se ide na kupanje na Kamenjak. Tamo smo negdje oko pola pet. Skupina smo ljudi kojima se nigdje ne žuri, a i kad nam se žuri, mi ne žurimo. Kupanje, ležanje na stijeni i tako to na Kamenjaku. Idilu jedino kvare idioti na skuterima koji glisiraju deset metara od obale. Želimo im smrt. A ni skupina od dvadesetak skinheada koji su na plaži parka prirode Kamenjak htjeli ispeći malo mesa nisu najugodnije društvo. U jednom trenutku vrijeme se pogoršalo i to je potjeralo ljude u masovan bijeg. Ipak, od očekivane kiše nije bilo ništa. Odlazimo doma.

Doma se sprema većera. Nešto mesa, krumpira i salate. Ljepota je to za oko i nepce. Plan je da se ide do Umaga, ali svi smo nikakvi i šutke plan propada u vodu. Gleda se televizija, pije se pivo, sve u svemu, odmor. Drugo jutro se svi omugavamo po kući, nekako se spremaju stvari i oko 6 popodne smo na putu za Zagreb. Dragutin, Richard i ja. Na cestama nema gužvi i sretni smo. Jedino na kurac idu neuki vozači po autoputu. Desna traka je bila brža od lijeve. No, već smo naučeni na to da je svijet pun kretena.

Danas sam bio po vizu. Dobio sam je. Zakasnio sam minutu na autobus za Goricu, pa sam u strahu da ću zakasniti, što vjerojatno i bi, uzeo taksi do ambasade. Čak sam i dobro prošao. "Samo" 85 kuna. U ambasadi pretraživanje mog tijela i džepova kao na aerodromu. Otimaju mi sve elektroničke naprave i šalju u drugu zgradu na predaju papira. Papire predajem, pa čekam sat vremena da prozovu moje ime. Gospođa mi se obraća na engleskom. Ostavljam otiske prstiju, a gospođa izgovara rečenice poput ovih: "So, gospodine, you are going to Chicago?"; "I hope you have a good time in Chicago, gospodine, because that's my hometown and I'm very proud of it.". Trpim sve sa smješkom i samo čekam moment kad će reći da sam dobio vizu. Taj trenutak dolazi i ja sam sretan. Odlazim na posao. A uskoro ću i doma valjda. Buratungos!!!!

- 17:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31