Nova zgoda diva Igora
|
Pomalo mi je dosta svega. Dobro, ne baš svega, ali posla sigurno da. Što bi u ovom trenutku i bilo sve. Jer većinu vremena provodim na poslu, a manjinu vremena ne provodim na poslu. Uglavnom, ne da mi se više radit. A moram odgulit još tjedan i pol. Preživjet ću. Ali samo zato jer sam specifičan primjerak muškarca te čovjeka. Onaj koji izdrži sve. Ova "nemam prebite pare" situacija mi otežava život uvelike. Jer zaželim se nekad ovako, u kasni radni sat nekog mesa sa vatre, nekog pićenca ili kokice u kinu, neke gospođe sa Marulićevog... No... Jebo me piroman Miki, dosadan sam ko proljev. Već zadnja četiri posta o istim stvarima. To je nešto kao dopust blog. "Preko ljeta, nema raznolikih postova!" U četvrtak smo Dragutin, Richard i ja išli u kino. Odlučili smo se za skrivenu pretpremijeru, jer smo bili u avanturističkom raspoloženju. I dok smo se nas trojica pustolova nadali da će dobri kino majstor pustiti Nacho Librea ili možda čak i Taladega Nights, dobili smo savršen film za prije puta preko oceana. United 93. Nakon uvodnih nekoliko minuta psovanja i nevjerice, pomirili smo se sa sudbom i odgledali film, koji i nije najgori čak. Već činjenica da film koji se bavi događajima 11/09 nije patetičan, a američki je, donosi filmu desetak poena. No, gorko u ustima je ostalo, jer htjeli smo smijeh i razbibrigu, a dobili smo ozbiljnost situacije i smrt sveopću. Preko vikenda sam uglavnom bio doma, a sa mnom doma su bili i Richard i Dragutin. Bavili smo se gledanjem televizije ili pak stavljanjem u usta komada hrane. U subotu sam se vidio sa Tilom, u nedjelju sam radio te nenadano morao skočit do bolnice. Sve u svemu, umirem od dosade, jedva čekam Chicago i njegove restorane. Burkadaši!!! |
