Period živciranja i nemira je preda mnom. Osuđen sam na crkavicu od novca, morat ću prodati bubreg. Ali, ajde, bio sam preko vikenda malo van Zagreba. Na moru čak. U petak, prije kraja radnog vremena, zaputio sam se autom kolegice s posla u Motovun, na zadnji dan festivala. Vručinu i lijepo vrijeme smo zatekli tamo. Sve do negdje iza ponoći, kad je nastupilo armagedonsko vrijeme. Kiša se spustila, motovunski gosti su svi tražili haustor viška za spas. U neko doba i kiša je stala. Pa su Richard, Dragutin i sestre Begović bili u stanju doći po mene. Malo smo hengali po Motkasu i onda smo otišli do Červara na počinak.
Budim se ujutro u deset. Nikad ne mogu dugo spavati na moru. Do jedanaest sam pročitao svu literaturu koju sam našao po kući. Nešto iza jedanaest palim televiziju. Gledam najgluplje sitcomove na Novoj, čekam da počne Columbo na drugom. Do polovice Columba svi su već budni. Pada plan da se ide na kupanje na Kamenjak. Tamo smo negdje oko pola pet. Skupina smo ljudi kojima se nigdje ne žuri, a i kad nam se žuri, mi ne žurimo. Kupanje, ležanje na stijeni i tako to na Kamenjaku. Idilu jedino kvare idioti na skuterima koji glisiraju deset metara od obale. Želimo im smrt. A ni skupina od dvadesetak skinheada koji su na plaži parka prirode Kamenjak htjeli ispeći malo mesa nisu najugodnije društvo. U jednom trenutku vrijeme se pogoršalo i to je potjeralo ljude u masovan bijeg. Ipak, od očekivane kiše nije bilo ništa. Odlazimo doma.
Doma se sprema većera. Nešto mesa, krumpira i salate. Ljepota je to za oko i nepce. Plan je da se ide do Umaga, ali svi smo nikakvi i šutke plan propada u vodu. Gleda se televizija, pije se pivo, sve u svemu, odmor. Drugo jutro se svi omugavamo po kući, nekako se spremaju stvari i oko 6 popodne smo na putu za Zagreb. Dragutin, Richard i ja. Na cestama nema gužvi i sretni smo. Jedino na kurac idu neuki vozači po autoputu. Desna traka je bila brža od lijeve. No, već smo naučeni na to da je svijet pun kretena.
Danas sam bio po vizu. Dobio sam je. Zakasnio sam minutu na autobus za Goricu, pa sam u strahu da ću zakasniti, što vjerojatno i bi, uzeo taksi do ambasade. Čak sam i dobro prošao. "Samo" 85 kuna. U ambasadi pretraživanje mog tijela i džepova kao na aerodromu. Otimaju mi sve elektroničke naprave i šalju u drugu zgradu na predaju papira. Papire predajem, pa čekam sat vremena da prozovu moje ime. Gospođa mi se obraća na engleskom. Ostavljam otiske prstiju, a gospođa izgovara rečenice poput ovih: "So, gospodine, you are going to Chicago?"; "I hope you have a good time in Chicago, gospodine, because that's my hometown and I'm very proud of it.". Trpim sve sa smješkom i samo čekam moment kad će reći da sam dobio vizu. Taj trenutak dolazi i ja sam sretan. Odlazim na posao. A uskoro ću i doma valjda. Buratungos!!!!
Post je objavljen 01.08.2006. u 17:20 sati.