... iliti četiri dana do mora
|
Službeno proglašavam srpanj dvijehiljadepete najdepresivnijim mjesecom ikad. Čak ni veljača dvijehiljadetreće mu nije ravna. U biti, sve poslovično depresivne veljače ovog svijeta nisu do koljena ovom srpnju. Pretpostavljam da je to zato jer bi veljače po defaultu trebale biti depresivne, a srpnjevi jebeno veseli i puni sunca. Kurac moj. Ovo je najgori srpanj kojeg se ja sjećam. Ovoliko kiše nije padalo od famoznog studenog dvijehiljadetreće (bogtemazo, zvučim kao neki kroničar loših i dobrih dana). To je bio lijep studeni. Svaki dan je padalo i nije prestajalao. Ali nekako je pasalo. Ipak je bio studeni majku mu uneređenu! Ali ovo... Kao u onoj pjesmi od Decemberistsa, July, July, it never seemed so strange. Danas sam pokisnuo usprkos činjenici da nisam bio na biciklu i da sam imao kišobran koji bi u biti mogao biti suncobran. Ništa te ne može spasiti vjetrusine koja piči kad prelaziš Savksi most. Nema tog kišobrana. Službeno je. Trenutno, moj jedini prijatelj je umro. Ta mala crna kutijica proizvedena u nekoj tvorničetini na Tajvanu od strane nekog tajvanskog ubogog dječačića izdahnula je jučer. Neka počiva u miru. Nikad neću zaboraviti naš prvi susret. Prvo uključivanje u struju i prve igre koje smo zajedno odigrali. Prošli smo sito i rešeto. Od nogometnih terena diljem svijeta, sve do džungle i pustinje. Ceste asfaltske i makadamske nam nisu bile strane također. Zajedno smo pljačkali, ubijali i pustošili sve u svemu. Znali smo se i posvađati. Znao sam ga udariti. On nikad nije uzvraćao. OK, možda je ovo što je sad crko njegov udarac. Jedan jedini, ali boli u pizdu materinu. Eh, da... Možda se da još popraviti, vidjet ćemo, ali ne polažem u to prevelike nade. Morat ću si kupit novog prijatelja kako stvari stoje. Idem sad doma jesti. Ili možda nešto naručim. Pa da mi donesu. Kao gospodinu. Hm, neloša ideja. Kaki kinezčić ne bi loše došao. Onaj poziv za kavu bilo kome još uvijek stoji samo da znate. Iđem. Okalabandurek! |
