subota, 21.04.2007.
Budalo šta kažeš? Croatia-O bodova
Ja moram, ali MORAM komentirati ovu situaciju sa izborom Ukraine i Poljske za EURO 2012! Danas je subota, ODLUKA je pala u srijedu, ali ja nikako da se smirim, nikako da se smirim...
Na pamet mi pada samo........#%»#*$......., ali ovaj blog čitaju izvjesne osobe pa ćemo psovanje ostavit sa strane. Nisam ljuta zato što su se u srijedu u Cardiffu vodile zakulisne igrice, ne! Nisam frustrirana čak ni zato što nismo dobili niti jedan jedini pišljivi glas od čelnika UEFE!! Ono što me dira to je javno razapinjanje Markovića po svim medijima, javna kritika i prijetnje ostavkom pa i od samog Sanadera koji se dan prije kao potpora slikao i naslikavao kao miss Kroejša.
Slušala sam cijelo jutro Obiteljski. Najavljivalo se uključivanje u Cardiff, pratilo se što se događa, procjenjivalo stanje pojedine nacije... Vi koji ste pratili tu napuhanu medijsku «bombu», znate kako je izgledalo. Talijani su već fiestali, smeće od Rai televizije je prenosilo pobjedu... Na spomen našeg truda oko kandidature, Talijani su se SMIJALI. Nisu kužili da su oni najveća smijačina tamo. Za vrijeme dok je Lippi slavio među svojima, Platini je brojao glasove. Naša je kandidatura ocjenjena najboljom, tehničke stvari i sigurnost malo iza Italije(zbog nedavnih nereda). Nitko nije znao, a i svi su znali da su prezentacije i ostalo parada. Šta bi i bilo kada je još prije mjesec Sepp Blatter (boss FIFE) diskretno poručio da se nada da će se Europsko prvenstvo 2012. igrati u Ukrajini! Ako nešto moramo, to je naučiti naše čelnike da čitaju SUPTILNE poruke. Pitam se kakva je bila prezentacija Ukrajine kada je njihov najveći stadion ujedno i njihova najveća tržnica...
Znate šta, nije bitno, jer dok god Grigorio Surkis, mama ga rodila, ima točno 10 milijardi kila, vaga pada na istočnu stranu... Nisam ljuta na Ukrajince i Poljake, ajde dobili su ljudi kruha i igara... Not at all, pa mogu i ja biti tamo, već sam e-mailirala frendu u Poljskoj da mi spremi one or two beds za 2012. Ništa zato.
Marković je igrao pošteno i naivno, entuzijastično. Nogomet ima svojih proračunavanja i u lokalnoj junior ligici, šta smo stvarno mislili da će u Cardiffu biti fair play?
Marković je. I to je njegova jedina greška. To, i onih dva milijuna eura koje je uložio u projekt. Grkanuli su mediji, graknuli su čelnici, graknuo je Sanader... Ako Marković tone, a ti stojiš uz njega dobit ćeš malo blata po sebi... Na kraju krajeva, za te pare si je mr.S. mogao nabaviti još par satova. Takvi smo Hrvati, jedan dan si u nebesima, drugi na vješalima! Hvata me pripizdipis svki put kad se to dogodi, nikako da postanem imuna...
- 16:32 -
subota, 14.04.2007.
Ljudi triput lažu u životu. Prije braka, nakon lova i PRIJE IZBORA
Predizborna kampanja. Da. Dvije riječi koje kod političara izazivaju želju za pobjedom i natjecateljsku iskricu u oku (ah), a kod građana...rezignaciju. Why?
Svaki put ista priča. Zatišje. Pred buru, naravno. Gleda se Sjednica Hrvatskog sabora i pijucka kavica. Donose se tu i tamo neke bitne odluke, malo se podigne prašina u medijima, tek toliko da ne zaboravimo da IMAMO vladu. Zahvala na podršci građana u važnim pitanjima, da ne zaboravimo da smo MI izabrali tu vladu. Opet tišina, u novinama se čita o plinarama koje puštaju plin, problemu nepropisnog parkiranja i naravno, o ubojstvima, pljačkama, pronevjerama i sl. Ali, dogodi se nešto veliko. Skandal, smjena u najvišim vrhovima, nevjerica(izjave tipa "Ne vjerujem da neosnovane optužbe mogu samo tako izaći u javnost", "Ne mogu vjerovati, to mi je sve namješteno"...). Novine doslovno eksplodiraju brojem izvještaja, a televizija zahvalno šalje petnaest novinara koji se javljaju "s mjesta događanja". Tjedan dana se priča i piše samo o tome, a onda kreću komentari samog događaja, osvrti na sam događaj, sve perspektive samog događaja. Poslije zatišje, i tako u krug. Ali... Tada dolaze IZBORI. Možemo ih nanjušiti u zraku još puno prije nego što zaista počnu. Neka napetost. Čovjeka je sve strah izaći na ulicu. Više ne pije kavicu. Ne gleda Sjednicu Hrvatskog sabora. Ne čita novine. A onda, jednog dana izađe po kruh i mlijeko i tu je. Jumbo plakat sa ogromnim osmjehom izbornog kandidata. Počinje tortura. “Molimo zauzmite svoja mjesta jer predstava samo što nije počela…”
Prvi put kad vidite nekog kandidata na plakatu, može vam biti antipatičan bez nekog posebnog razloga. Drugi put kažeš: "A to je onaj antipatičan izborni kandidat." Treći put kad ga ugledaš, promatrat ćeš boju njegove odjeće i poruku koja piše ispod i koju nećeš zaboraviti neko vrijeme iz jednostavnog razloga – čuješ ju svakih pola sata na TV-u u promidžbenom spotu. Još ako je neki jingl, gotovo. Može ti biti odvratna, ali vjeruj mi, pjevušit ćeš ju barem par mjeseci. Četvrti put ćeš ozbiljno razmišljati o tome da glasaš za tog kandidata. Peti put ćeš imati osjećaj da se poznajete, jer se eto tako često viđate. Šesti put ćeš reći :"E, to je onaj simpatični izborni kandidat. Znaš, ja ću glasati za njega." A on se i dalje samo smiješi sa svog plakata.
Igra ljudskim umom. Na to i računaju. Prezentacija kandidatata javnosti prva je točka na dnevnom redu. Lažna obećanja. (Lako je tako govoriti Ali, ne znam što bi neki kandidat morao napraviti da se ljudi masovno stvarno zainteresiraju za njegov program...) Predizborna kampanja se zahuktava. Postaje još gore. Počinju govori i debate. Narod se poziva da ustane na noge, dolazi na skupove podrške čovjeku za kojega možda nikad nisu čuli, budu najvjerniji navijači i naravno, "izađu na izbore u što je moguće većem broju". Kada osjećamo da predizborne kampanje nemaju NIKAKVE veze sa nama, nemamo potrebu zanimati se malo više za nečiji program i za izbore, osim te vječne odluke koje ime ćemo zaokružiti na listiću.
Ne mogu se oteti mišljenju da se manipulira našim glasovima do te mjere da se osjećamo suvišno u cijelom tom cirkusu. Kao pasivni promatrači koji gledaju neku predstavu. Naša uloga je samo u tome da kupimo kartu i pokažemo je na ulazu. Još se čudim otkuda rezignacija. "Dobro, evo ti tvoj listić, samo me pusti na miru...."
Političari želi novac. Žele i moć. Ali, oni OVISE o nama...
Nadam se da ih pogađa naša REZIGNACIJA.
- 01:29 -
nedjelja, 08.04.2007.
Sretan Uskrs!
Sretan Uskrs svima! Neću pisati "Sretan Uskrs onima koji ga slave...". Općepoznato je da SVI slave Uskrs. Nema čovjeka koji se danas neće najesti šunkice, francuske salatice, mladog lukića, ili bar prigricnuti šniticu orahnjače 
Ne znam zašto volimo stavljati hranu u umanjenice... Možda da nam se čini da smo manje pojeli? Da ublažimo grižnju savjesti koja se javlja nakon uskršnjeg doručka, ručka, večere... "Ako su to samo bile laži, lažimo se bar još malo..." hehe. Nemam ja ništa protiv uskršnjeg stola, ma neeee, naprotiv. Ali... Da, ali. Je li to zaista smisao Uskrsa? Čak sam na početku čestitala Uskrs, iako nemam baš neku naviku čestitati taj blagdan. Ne znam, nekako je preforsirano, meni apsolutno nepotrebno. Božić volim čestitati, ali za Uskrs...ne znam. Sve su to samo riječi. Šta bi uopće trebalo značiti "Sretan Uskrs"? Kao, želim ti sreću i da se danas fino najedeš? Da, da... Crkva gleda na Uskrs ljepšim očima. Veliki tjedan je razdoblje koje se iščekuje. Ispunjeno točno određenim liturgijskim obredima, priprema se za najveći blagdan u godini. Papa Benedikt XVI. molio se na Veliki petak ničice na podu, zatim je održan obred Križnog puta. Opet, i ovo mi zvuči kao skup navika koje se, usuđujem se reći, skoro ne razlikuju od navike većine da gleda Uskrs samo kroz prepuni blagdanski stol. Svaka čast papi Benediktu, ali nitko ne može zamijeniti Ivana Pavla II. Bilo tko ko je malo pratio trud Ivana Pavla II., njegov drugačiji pristup, volju i strpljenje kojim je pristupao svim ljudima, ali najviše mladima, zna o čemu pričam... Pokušavam se cenzurirati, ali ne ide. Danas sam u jednom od filozofskih raspoloženja. Nije bitno, znam da se ionako samo pravimo da smo tolerantni, a actually možemo hladne glave pročitati sve i svašta a opet ostat pri svom mišljenju. Eh...
Pišem svake prijestupne, zato kaj sam busy 
, pa ću u ovaj post namjerno strpat sve o čem razmišljam zadnjih dana da bi mogla napisat. Vidla sam da je donesen novi zakon koji zabranjuje prikazivanje seksa i nasilja u medijima do ponoći, jer to kao šteti djeci (seks i Crkva u jednom postu 
). Mislim da je to polagani početak bankrota televizije, trebali bi hitno sastavit neku peticiju (budući da smo u tome mi studenti odlični, he). Ne, ja sam ozbiljno zabrinuta za budućnost naših medija, a mislim da ni čelnicima televizijskih kuća nije lako ovih dana. Novi zakon ima niz zanimljivih i zabavnih propisa, kao da 20 posto prikazanih sadržaja na teveu mora biti domaće proizvodnje, ali 40 posto od toga od 16 i 24 sati. Sad, šta ćemo mi gledat, sve me strah... Nešto nevino i mirno, a domaće produkcije? Nemoguća misija... Ako ukineš rat kao temu, a onda i homoseksualce i druge seks topics, šta ostaje? Valjda će bacit Teletubbiese u udarni termin... Ali to nije domaća produkcija! Mogli bi izmislit inačicu Praznoglavci. Glavne uloge će se birat telefonski kao u Večernjoj školi:Praksi, jer je to kod nas očito jako popularno. A i djeca, nisam baš sigurna da je taj zakon njima na veeeliku korist. Znam klince koji su agresivniji nego Swarzenegger u Terminatoru i napaljeniji od Mileta iz Hladnog piva u Bitangama i princezama... (pročitala sam vic neki dan: Dva klinca zovu TV i pitaju zašto su porniće stavili iza ponoći kad znaju da oni idu spavat u deset 
). A neprimjerene sadržaje će najavljivati nečim kao npr. zvučnim signalom. Strašno... Jadna djeca će se bacat pod stol kad se oglasi sirena sa RTL... Televizije. To ti je situacija kod nas... Sad bi mi neko pametan rekao: Djeca se tako ponašaju zato što imaju pristup tim i takvim stvarima. Pa dobro, vidjet ćemo...
- 22:37 -
