subota, 14.04.2007.
Ljudi triput lažu u životu. Prije braka, nakon lova i PRIJE IZBORA
Predizborna kampanja. Da. Dvije riječi koje kod političara izazivaju želju za pobjedom i natjecateljsku iskricu u oku (ah), a kod građana...rezignaciju. Why?
Svaki put ista priča. Zatišje. Pred buru, naravno. Gleda se Sjednica Hrvatskog sabora i pijucka kavica. Donose se tu i tamo neke bitne odluke, malo se podigne prašina u medijima, tek toliko da ne zaboravimo da IMAMO vladu. Zahvala na podršci građana u važnim pitanjima, da ne zaboravimo da smo MI izabrali tu vladu. Opet tišina, u novinama se čita o plinarama koje puštaju plin, problemu nepropisnog parkiranja i naravno, o ubojstvima, pljačkama, pronevjerama i sl. Ali, dogodi se nešto veliko. Skandal, smjena u najvišim vrhovima, nevjerica(izjave tipa "Ne vjerujem da neosnovane optužbe mogu samo tako izaći u javnost", "Ne mogu vjerovati, to mi je sve namješteno"...). Novine doslovno eksplodiraju brojem izvještaja, a televizija zahvalno šalje petnaest novinara koji se javljaju "s mjesta događanja". Tjedan dana se priča i piše samo o tome, a onda kreću komentari samog događaja, osvrti na sam događaj, sve perspektive samog događaja. Poslije zatišje, i tako u krug. Ali... Tada dolaze IZBORI. Možemo ih nanjušiti u zraku još puno prije nego što zaista počnu. Neka napetost. Čovjeka je sve strah izaći na ulicu. Više ne pije kavicu. Ne gleda Sjednicu Hrvatskog sabora. Ne čita novine. A onda, jednog dana izađe po kruh i mlijeko i tu je. Jumbo plakat sa ogromnim osmjehom izbornog kandidata. Počinje tortura. “Molimo zauzmite svoja mjesta jer predstava samo što nije počela…”
Prvi put kad vidite nekog kandidata na plakatu, može vam biti antipatičan bez nekog posebnog razloga. Drugi put kažeš: "A to je onaj antipatičan izborni kandidat." Treći put kad ga ugledaš, promatrat ćeš boju njegove odjeće i poruku koja piše ispod i koju nećeš zaboraviti neko vrijeme iz jednostavnog razloga – čuješ ju svakih pola sata na TV-u u promidžbenom spotu. Još ako je neki jingl, gotovo. Može ti biti odvratna, ali vjeruj mi, pjevušit ćeš ju barem par mjeseci. Četvrti put ćeš ozbiljno razmišljati o tome da glasaš za tog kandidata. Peti put ćeš imati osjećaj da se poznajete, jer se eto tako često viđate. Šesti put ćeš reći :"E, to je onaj simpatični izborni kandidat. Znaš, ja ću glasati za njega." A on se i dalje samo smiješi sa svog plakata.
Igra ljudskim umom. Na to i računaju. Prezentacija kandidatata javnosti prva je točka na dnevnom redu. Lažna obećanja. (Lako je tako govoriti Ali, ne znam što bi neki kandidat morao napraviti da se ljudi masovno stvarno zainteresiraju za njegov program...) Predizborna kampanja se zahuktava. Postaje još gore. Počinju govori i debate. Narod se poziva da ustane na noge, dolazi na skupove podrške čovjeku za kojega možda nikad nisu čuli, budu najvjerniji navijači i naravno, "izađu na izbore u što je moguće većem broju". Kada osjećamo da predizborne kampanje nemaju NIKAKVE veze sa nama, nemamo potrebu zanimati se malo više za nečiji program i za izbore, osim te vječne odluke koje ime ćemo zaokružiti na listiću.
Ne mogu se oteti mišljenju da se manipulira našim glasovima do te mjere da se osjećamo suvišno u cijelom tom cirkusu. Kao pasivni promatrači koji gledaju neku predstavu. Naša uloga je samo u tome da kupimo kartu i pokažemo je na ulazu. Još se čudim otkuda rezignacija. "Dobro, evo ti tvoj listić, samo me pusti na miru...."
Političari želi novac. Žele i moć. Ali, oni OVISE o nama...
Nadam se da ih pogađa naša REZIGNACIJA.
- 01:29 -
