dijamantni dvorac
25.02.2008., ponedjeljak
Korizmene molitve
|
Gospodine, pokloni mi milost kajanja i pokore, pokloni mi skrušeno srce i ponizan duh, prosvijetli moje oči, da vidim brvno u svom oku i da spoznam istinu o svojim grijesima protiv Boga i ljudi, tada će me Bog uslišati i otvoriti moje oči, da uvidim ponor svojih grijeha i da bolno spoznam što sam učinio Bogu i ljudima. Tada ću umjesto, da plačem nad onim, što su drugi učinili meni, plakati nad onim što sam ja učinio drugima. Bit će tako, jer ću tada sve vidjeti u svjetlu istine, a ne više u sumraku Neprijatelja, koji mi je grijehe drugih stavljao pred moje oči kao ogromne, a moje vlastite prikrivao, tako da ih ne doznam ili ne uviđam njihovu veličinu. Bože, učini sa mnom što god želiš, pokloni mi skrušeno srce puno kajanja, neka kajanje i pokora postanu u meni djelotvorni. Duše Sveti, molim te ponajviše za kajanje i pokoru, za tu najveću milost. Ah, učini da moje srce lije suze zbog velikog mnoštva mojih grijeha, i da se bacim u prah na koljenima. Duše Sveti, molim te, da otvoriš moje okorjelo srce, kako bi započelo oplakivati, glasno oplakivati svoje grijehe, da mi govoriš o Isusovim mukama, koji je oduzeo moje grijehe. Duše Sveti, molim te, koji meni grešniku osiguravaš opstanak, zastupaj me svojim uzdasima. Ti vidiš, moje je srce kao kamen, ah, daj mi da sada zaplače, očekujući svoje grijehe. Duše kajanja, molim te, daj mi srce, koje je posve novo, ponizno, meko, skrušeno, koje leži pred nogama Bogu i ljudima, jer ga pritišću preteški grijesi, koji su srce slomili. Ti ćeš to učiniti, jer si to obećao, ponajprije Duha kajanja, Isuse Spasitelju grešnika, učini me malenim, da bih mogao biti pomilovan i ljubljen od tvog srca. |
21.02.2008., četvrtak
Sveta Filomena
Njeno štovanje počelo je u 19. stoljeću, nakon što su arheološkim istraživanjima pronašli njen grob, 24. svibnja 1802. u katakombama sv. Priscile u Rimu. Uz njene posmrtne ostatke, bio je i fragment natpisa „lumena paxte cumfi”, što nema značenje, no premetanjem slova došlo se do riječi na latinskom jeziku: „pax tecum Filumena”, koje su protumačene kao: „Mir s tobom Filomena”. Posmrtni ostaci i relikvije, prebačeni su u crkvu u Mugnanu kod Napulja, 1805. Narod je počeo štovati Filomenu i moliti je za zagovor. Blažena Pauline Jaricot, mlada Francuskinja tvrdila je, da je ozdravila od bolesti srca, zbog Filomene. Sv. Ivan Maria Vianney, francuski svećenik, mnoga ozdravljenja, pripisao je Filomeni. Otac Damien, koji je brinuo o gubavcima, posvetio je kapelicu Filomeni, nakon više ozdravljenja. Franjevac, sluga Božji, Andrés García Acosta iz Čilea, jako je štovao Filomenu, posvetio joj je oltar, te je po njoj nazvana i ulica uz svetište. Bilo je još mnogo čuda, vezanih uz Filomenu pa je papa Grgur XVI. dozvolio, da se Filomena slavi kao svetica i ustanovio je blagdan 9. rujna. Od 1961., sv. Filomena više nije u liturgijskom kalendaru svetaca, zbog reorganizacije liturgije, ali i dalje se smatra sveticom. O životu sv. Filomene, nije se znalo gotovo ništa. Troje ljudi iz različitih dijelova svijeta (svećenik, časna sestra i umjetnik), koji su štovali sv. Filomenu, neovisno o drugima, dobili su vrlo slična ukazanja o životu i mučeništvu sv. Filomene. Prema tome, Filomena je grčka princeza iz polisa s otoka Krfa. Njeni roditelji, koji su članovi grčke kraljevske kuće, dugo vremena nisu mogli imati djecu. Molili su se poganskim bogovima, da dobiju dijete. Kraljevski liječnik Publius poručio im je, da se mole kršćanskom Bogu i da će im se tako ispuniti želja. Tako se i dogodilo, te su prešli na kršćanstvo. Uskoro im se rodila djevojčica, koju su nazvali Filomena. Odgojili su je u kršćanskom duhu. Kada je imala 13 godina, rimski car Dioklecijan pozvao je njene roditelje u Rim, jer je želio pripojiti Rimskom imperiju njihov polis. Dioklecijan se zaljubio u Filomenu, zbog njene tjelesne ljepote i lijepog ponašanja i želio je oženiti je, nudeći njenim roditeljima veliko bogatstvo i slobodu njihove države, ako pristanu. Pristali su, ali Filomena je odbila, jer se prije toga zavjetovala na djevičanstvo Isusu Kristu. Usprkos učestalim nagovaranjima, Filomena nije promijenila mišljenje, poslana je u tamnicu, gdje je čekala pogubljenje. Tamo joj se ukazala Djevica Marija i poručila joj, da izdrži patnje, jer je čeka vječni život. Nakon više od mjesec dana u tamnici, pokušali su je pogubiti, ali im je tek nakon nekoliko pokušaja to i uspjelo, jer su se događala čuda, koja su sprečavala njeno pogubljenje. Zaštitnica je djece, mladih, dojenčadi, djevica i ljudi u bespomoćnim situacijama. U Dalmaciji, postoji više Bratovština svete Filomene. U Molvama, u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, nalazi se jedini kip sv. Filomene u Hrvatskoj. Molvarski župnik fra Ivan Poleto, pronašao ga je 2007., sazidanoga ispod pokrajnjeg oltara sv. Antuna. Organizirano je prvo hodočašće, 26. siječnja 2008., na dan kada se vjeruje, da joj je rođendan. |
16.02.2008., subota
Pokora
|
Tema pokore prikladna je za ovo korizmeno vrijeme. Ponekad mi se čini, kao da i nije korizma, jer se to gotovo ne primjećuje u medijima, na ulici, u životima ljudi. Davno sam kupio knjigu «Pokora -blažen život» autorice Basileje Schlink. Ta knjiga je dugo stajala na polici i skupljala prašinu, jer sam podsvjesno imao lagani strah od te knjige. No, ipak sam je nedavno pročitao i nije bilo tako strašno :) Što je to pokora? U Kompendiju, piše da je to «dinamizam raskajana srca». Pokora je priznanje vlastite slabosti, svjesnost da imamo grijehe, da nismo onakvi kakvi bi mogli biti, da smo neke stvari učinili krivo, žaljenje zbog toga, bol, odluka da ćemo se popraviti i da ćemo biti bolji i nada, da će se to i dogoditi. Pokora je: «Kriv sam, loše sam postupio, iskreno mi je žao, loše se osjećam zbog toga, popravit ću se, neću više tako, učinit ću kako treba».  Basilea kaže: «Samo mrtav čovjek ne čini nikakav pokret, ukočen je, više se ne kreće, ne pokazuje nikakvu radost i ne plače više. Ali čovjek koji se kaje i čini pokoru, pokazuje znakove života...Ako pokora dovodi do plača, zbog onoga što ima velike i strašne posljedice, taj opravdano plače. Stoga su ljudi spremni na pokoru istinoljubljivi i razumni ljudi. Oni na vrijeme oplakuju ono što će drugi, koji to propuštaju, oplakivati cijelu vječnost: svoje grijehe. Oni oplakuju u pravi trenutak, da bi potom moglo uslijediti obraćenje i novi i drugačiji život. Iz njihova srca, izvire radost i pjevanje, kao nikada iz nekoga drugog srca, radost zbog opraštanja, spasenja...Ljudi koji nisu doživjeli pokoru, bili oni koliko mu drago pobožni i puni vjere, jesu mrtvi kao što Isus kaže zajednici u Sardu: « I anđelu Crkve i Sadru napiši: Ovo govori onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda: Poznam tvoja djela. Kažu da si živ, a mrtav si (Otk 3,1)» Živjeti znači činiti pokoru. Mrtvi su kršćani, koji nikada ili već dugo nisu plakali radi svojih grijeha. Mrtvi su u očima Božjima, koji ne kliču više puni radosti i ne mogu biti sretni zbog Božjeg opraštanja. I ako nam to nedostaje, makar se i nazivali vjernicima, nije u redu nešto s našim životima. Istina je da uvijek ponovno griješimo i uvijek trebamo oproštenje i pokora se uvijek iznova mora vratiti u naše srce. Isus je ljudima nespremnima na pokoru rekao: «Ti tvrdiš, bogat sam, nagomilao sam bogatstvo, ništa mi ne treba, a ne znaš da si upravo ti nesretan i bijedan i siromašan i slijep i gol. Ali, jer si mlak – ni vruć ni leden – izbacit ću te iz svojih usta (Otk 3, 16-17). Samo život može zapaliti život. Mrtvi ne mogu dalje prenositi život, jer ga nemaju. Tko ne čini pokoru, pripada duhovno mrtvima i stoga ne može ni u jednom čovjeku probuditi život. Spremni na pokoru su puni života, božanskog života i stoga i u drugima bude život. Gdje postoji čovjek pokore ne mora mnogo govoriti, nego kada je skrušena srca pred Bogom i ljudima, dovoljnoje da kaže: «Sagriješio sam, kriv sam», tada te riječi imaju životvornu snagu, koja može poput kamena smekšati okorjela srca i mrtve pozvati u život. Kakva je stvaralačka, životvorna moć položena u pokoru! Stoga apostol Petar poziva na blagdan Duhova: činite pokoru, jer to je put koji je potreban, da se rodi život, da Duh Sveti dođe k nama, jer nam pokora približuje kraljevstvo nebesko». |
13.02.2008., srijeda
Ljubav ima mnogo lica
|
Ljubav: Ne poznajem nijednu riječ koju se toliko zlorabi i s njom toliko zlo postupa. Ponekad je potpuno uprljana krivo shvaćenom seksualnošću. Bračna ljubav dovodi do intimna, prisna tjelesnog sjedinjenja, ali ona može biti trajna jedino ako nadilazi ono tjelesno. Ljubav prijateljstva je više duhovna nego tjelesna. Imaš istu valnu dužinu. Osjećaš se uz prijatelja ugodno i tražiš njegovu blizinu. Pravo prijateljstvo ostaje, makar ga i oceani dijelili. Ljubav prema Bogu privlači ljude. Ona može ljude toliko zahvatiti da se ne žele oženiti niti udati, nego sasvim posvetiti onomu za što ih Bog treba. Oni su luđaci ovoga vremena, ali možda najsretniji. Nemaju što izgubiti jer su sve ostavili. Ostaju u svijetu a vole ljude Božjom ljubavlju, koja blagim rukama i toplim srcem hoće držati i tješiti one koji su premalo ili nikako voljeni. Ljubav znači svjetlo, kojim ne zasljepljuje jedan drugoga. Ljubav znači biti blizu jedan drugomu, a jedan drugoga ne posjedovati. Ljubav znači davati toplinu, a ne ugušiti drugoga. Ljubav znači biti vatra, a drugoga ne spržiti. Phil Bosmans Glas Koncila, broj 6 (1755), 10.2.2008. |
11.02.2008., ponedjeljak
NAŠA GOSPA LURDSKA
|
Danas se slavi blagdan Gospe Lurdske, zaštitnice bolesnika. Marija se ukazala u Lurdu prije točno 150 godina. Jedna mala pastirica imenom Bernardica Soubirous (čitaj Subiru) išla je po drva i kada je došla do jednoga potoka, začuje velik šum. Pogleda prema spilji koja je bila s druge strane potoka, i vidje slijedeći prizor: "Skoro u isto vrijeme iziđe iz unutrašnjosti spilje jedan oblak zlatne boje i jedna Gospođa, mlada i lijepa, osobito lijepa, kakvu ljepotu nisam nikada vidjela. Ova se postavi na ulaz otvora, iznad grma. - Odmah me pogleda, nasmiješi mi se i učini mi majčinski mio znak da se približim. Moj je strah iščezao, ali mi se činilo da nisam više znala gdje sam se nalazila.. Ona je imala bijelu haljinu koja je sezala sve do nogu, čiji se drugi kraj samo vidio. Haljina je pomoću ovratnika iz kojega je visjela bijela vrpca bila vrlo visoko zatvorena oko vrata. - Jedan bijeli veo, što je pokrivao, sezao je niz ramena i niz ruke do dna haljine. Vidjeh na dnu svake noge jednu ružu, blistavu poput zlata, koja je bila kao prikopčana za haljinu. Pojas haljine bio je plav i tri puta širi od moje ruke čiji su okrajci visjeli skoro do dna nogu. Lanac krunice bio je žut poput ružica, zrnca bijela, debela i vrlo udaljena jedna od drugih. Djevojka je bila živa, vrlo mlada i okružena svjetlom..."  Bernardica nije znala tko je ta prekrasna gospođa. Ova joj se je ukazala 18 puta; a jednom zgodom sazna za njeno ime:" Gospođa je stajala nad ružom... Sklopila ruke, podigla ih do visine prsiju. Pogleda na nebo, zatim, rastavljajući ruke polagano i nagibajući se prema meni, reče mi drhtavim glasom: JA SAM BEZGRJEŠNO ZAČEĆE." I od toga vremena protekao je ovuda izvor, bolesnici su se stali kupati u toj vodi i mnogi su ljudi ozdravili. I čuda je bilo iz dana u dan sve više i začuđeni narodi pohrliše sa svih strana svijeta u taj blagoslovljeni kraj Francuske da se poklone Majci Božjoj. I oduševljeni vjernici, opojeni radošću, izniješe Marijina sina, Isusa Krista euharistijskoga iz Svetohraništa i počeše ga nositi lurdskim šetalištima. I gle, čuda neviđena! Narod kliče presvetoj Euharistiji: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje", "Ti si Krist Boga živoga", "Ti si moj Gospodin i moj Bog", "Hosana, hosana sinu Davidovu", "Ti si uskrsnuće i život", "Spasi nas Isuse, mi propadosmo", "Gospode, ako hoćeš možeš me izliječiti", "Gospode, koga ljubiš bolestan je", "Gospode, daj da progledam", "Gospode, daj da pročujem", "Gospode, daj da prohodam", "Gospode, reci samo jednu riječ i bit ću zdrav." I presveti oltarski Sakrament ide od bolesnika do bolesnika, blagoslivlja ih i mimoilazi. I hromi hodaju, slijepci gledaju, teški bolesnici u tren oka ozdravljaju. A oduševljeni narod plače od ushićenja i moli pun junačkoga pouzdanja. I tako se eto u Lurdu još i dan danas događaju prava čuda. Mnogo tisuća liječnika hrli u taj Djevičin grad i moraju priznati da se sva ta ozdravljenja ne daju protumačiti na naravan način. A mnogi i mnogi ljudi, koji su izgubili vjeru ili kojima je vjera ohladnjela, ponovno počinju vjerovati u svetu Crkvu i živjeti po njenim zakonima. Vraćaju se kući u svoja sela i gradove duboko uvjereni da Tvorac svijeta i lurdski čudotvorac zarobljen kraljuje u Svetohraništu svake katoličke crkve i božanskom ljubavlju izgara za ljudskim dušama, s kojima se često želi i dnevno sjediniti.  Iz Lurda se ljudi vraćaju kući puni nježne ljubavi prema majci Kristovoj koja s nama dijeli, u svakome trenu oka, sve naše boli i bez prestanka nam od svoga Sina posreduje milosti. I sva ta čuda događaju se u krilu Katoličke Crkve, pod paskom katoličkoga svećenstva i katoličkih biskupa koji puni ljubavi gledaju u Sv. Ocu Papi, vidljivoga Krista na zemlji, najvišega između svih ljudi, oca svih naroda. autor teksta: bl. Ivan Merz, 1925. |
09.02.2008., subota
Bl. Alojzije Stepinac
|
U selu Brezariću ugledao je svjetlo dana 8. svibnja 1898. a u župnom stanu, pokraj crkve u kojoj je kršten već drugi dan po rođenju, rođen je i za nebo 10. veljače 1960. Pučku školu završio je u Krašiću. Nakon gimnazije u Zagrebu okusio je i sam kao vojnik sve strahote rata i ratnih stradanja. Krenuo je putem svečeništva, ali u jednom trenutku života osjetio je da nije dostojan te službe. Želio je biti poljodjelac. Privukle su ga njive i livade ovih krašićkih ravnica, vinogradi i voćnjaci njegovih brežuljaka. Tu ljubav naslijedio je i od svog oca koji mu je namijenio veliki posjed -Kamenarovo, prekrasni brežuljak ponad rijeke Kupe u blizini starog grada Ozlja, sat hoda od Krašića. No Providnost ga je vodila 'drugim putem. Osjetio je u sebi ipak neodoljiv zov Božji za svečeništvo. Put ga vodi na studij u Rim; gdje je ređen za svećenika 26. listopada 1930! U Rimu je imao i mladu misu u bazilici S. Maria Maggiore. Svoju prvu svečanu Misu imao je Krašiću u crkvi svojeg krštenja 19. srpnja 1931. Odlazi tada iz svog zavičaja u Zagreb na različite svećeničke službe da bi ga već 29. svibnja 1934. na opće iznenađenje javnosti, zateklo imenovanje za koadjutora zagrebačkog nadbiskupa. O danima nadbiskupske službe u prijeratnim i ratnim godinama II. svjetskog rata bit će još puno pisano i proučavano, kao možda o presudnim godinama u povijest hrvatskog naroda. Nakon velikih stradanja u tom ratu, u općem metežu i mraku, zagrebački nadbiskup ostaje svjetionik. No, komunistički sud osuđuje ga 11. listopada 1946. na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Od 19. listopada 1946. do 5. prosinca.1951. boravi u lepoglavskoj kaznionici. I tih pet godina je opet jedno posebno poglavlje u životu nadbiskupa Alojzija.  5. prosinac 1951. opet je veliki dan za župu Krašić. U kasnim večernjim satima, kada djeca očekuju svetog Nikolu, dolazi Nadbiskup u svoju rodnu župu, zamjenjujući samicu lepoglavske kaznionice s kućnim pritvorom župnog stana u Krašiću. Od tog dana pa do 10. veljače 1960. Krašić je okupirano i izolirano mjesto, ali nitko od mještana ne žali za tom izolacijom, jer su svi osjetili da među sobom imaju sveca. Imaju među sobom najvećeg sina, ne samo ovog mjesta nego i cijelog Hrvatskog naroda. Svakodnevno je u župnoj crkvi služio svetu Misu od kojih su mnoge bile prikazane »pro inimicis« - za neprijatelje. Nedjeljom u pola jedanaest okupljao se na Misu gotovo sav krašićki puk, slušajući pomno pripravljene propovijedi svoga. »Lojzeka«, kako su ga nazivali mnogi iz njegove rodbine školskih drugova. Mnogi su u to vrijeme htjeli doći u Krašić i vidjeti svoga Nadbiskupa, a od 12. siječnja 1953. i kardinala, ali su rijetki uspijevali, jer ga je strogo čuvala policija i u stopu pratila u njegovim šetnjama područjem krašićke župe. U nedjelju 7 .veljače 1960. zadnji put je služio misu u krašićkoj crkvi a u srijedu 10. veljače poslijepodne nešto iza dva sata zazvonilo je veliko zvono župne crkve i svi su žitelji Krašića znali i osjetili da je to oproštaj sa svojim velikim mještaninom ovdje na zemlji, ali da istovremeno dobivaju i velikog zagovornika na nebu. Njegovo tijelo sada počiva u zagrebačkoj katedrali, ali je i Krašić pun uspomena i sjećanja na ovog velikana Crkve i naroda Hrvata. 03. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao II. proglašava u Mariji Bistrici Slugu Božjeg Alojzija Stepinca blaženikom. |
05.02.2008., utorak
Pepelnica
|
Pepelnica ili Čista srijeda je kršćanski spomendan kojim započinje korizma. Slavi se 40 dana prije Uskrsa. Pepelnica je početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Na blagdan Pepelnice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: „Prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti“ (lat: Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris) ili „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“  Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Dobiva se od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Cvjetnicu prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja svetom vodom i kadi tamjanom. Pepelnica je pomični spomendan, pa nije svake godine istog datuma. Post na Pepelnicu i Veliki petak, odnosi se na katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, a nemrs za starije od 14 godina. Postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. Tomislav Ivančić |
02.02.2008., subota
Svijećnica
 Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 41. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno. U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu. Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. U Dalmaciji, ovaj se blagdan zove Kandelorum, a u Slavoniji Svitlomarinje. Prikazanje Gospodinovo u Hramu je četvrto otajstvo radosne krunice. |
