Marketing
Bl. Alojzije Stepinac
U selu Brezariću ugledao je svjetlo dana 8. svibnja 1898. a u župnom stanu, pokraj crkve u kojoj je kršten već drugi dan po rođenju, rođen je i za nebo 10. veljače 1960. Pučku školu završio je u Krašiću.
Nakon gimnazije u Zagrebu okusio je i sam kao vojnik sve strahote rata i ratnih stradanja. Krenuo je putem svečeništva, ali u jednom trenutku života osjetio je da nije dostojan te službe.
Želio je biti poljodjelac. Privukle su ga njive i livade ovih krašićkih ravnica, vinogradi i voćnjaci njegovih brežuljaka. Tu ljubav naslijedio je i od svog oca koji mu je namijenio veliki posjed -Kamenarovo, prekrasni brežuljak ponad rijeke Kupe u blizini starog grada Ozlja, sat hoda od Krašića.
No Providnost ga je vodila 'drugim putem. Osjetio je u sebi ipak neodoljiv zov Božji za svečeništvo.
Put ga vodi na studij u Rim; gdje je ređen za svećenika 26. listopada 1930! U Rimu je imao i mladu misu u bazilici S. Maria Maggiore.
Svoju prvu svečanu Misu imao je Krašiću u crkvi svojeg krštenja 19. srpnja 1931.
Odlazi tada iz svog zavičaja u Zagreb na različite svećeničke službe da bi ga već 29. svibnja 1934. na opće iznenađenje javnosti, zateklo imenovanje za koadjutora zagrebačkog nadbiskupa.
O danima nadbiskupske službe u prijeratnim i ratnim godinama II. svjetskog rata bit će još puno pisano i proučavano, kao možda o presudnim godinama u povijest hrvatskog naroda.
Nakon velikih stradanja u tom ratu, u općem metežu i mraku, zagrebački nadbiskup ostaje svjetionik. No, komunistički sud osuđuje ga 11. listopada 1946. na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.
Od 19. listopada 1946. do 5. prosinca.1951. boravi u lepoglavskoj kaznionici. I tih pet godina je opet jedno posebno poglavlje u životu nadbiskupa Alojzija.
5. prosinac 1951. opet je veliki dan za župu Krašić. U kasnim večernjim satima, kada djeca očekuju svetog Nikolu, dolazi Nadbiskup u svoju rodnu župu, zamjenjujući samicu lepoglavske kaznionice s kućnim pritvorom župnog stana u Krašiću.
Od tog dana pa do 10. veljače 1960. Krašić je okupirano i izolirano mjesto, ali nitko od mještana ne žali za tom izolacijom, jer su svi osjetili da među sobom imaju sveca. Imaju među sobom najvećeg sina, ne samo ovog mjesta nego i cijelog Hrvatskog naroda.
Svakodnevno je u župnoj crkvi služio svetu Misu od kojih su mnoge bile prikazane »pro inimicis« - za neprijatelje. Nedjeljom u pola jedanaest okupljao se na Misu gotovo sav krašićki puk, slušajući pomno pripravljene propovijedi svoga. »Lojzeka«, kako su ga nazivali mnogi iz njegove rodbine školskih drugova.
Mnogi su u to vrijeme htjeli doći u Krašić i vidjeti svoga Nadbiskupa, a od 12. siječnja 1953. i kardinala, ali su rijetki uspijevali, jer ga je strogo čuvala policija i u stopu pratila u njegovim šetnjama područjem krašićke župe.
U nedjelju 7 .veljače 1960. zadnji put je služio misu u krašićkoj crkvi a u srijedu 10. veljače poslijepodne nešto iza dva sata zazvonilo je veliko zvono župne crkve i svi su žitelji Krašića znali i osjetili da je to oproštaj sa svojim velikim mještaninom ovdje na zemlji, ali da istovremeno dobivaju i velikog zagovornika na nebu. Njegovo tijelo sada počiva u zagrebačkoj katedrali, ali je i Krašić pun uspomena i sjećanja na ovog velikana Crkve i naroda Hrvata.
03. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao II. proglašava u Mariji Bistrici Slugu Božjeg Alojzija Stepinca blaženikom.
Post je objavljen 09.02.2008. u 20:59 sati.