Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dijamantnidvorac

Marketing

Pokora

Tema pokore prikladna je za ovo korizmeno vrijeme. Ponekad mi se čini, kao da i nije korizma, jer se to gotovo ne primjećuje u medijima, na ulici, u životima ljudi. Davno sam kupio knjigu «Pokora -blažen život» autorice Basileje Schlink. Ta knjiga je dugo stajala na polici i skupljala prašinu, jer sam podsvjesno imao lagani strah od te knjige. No, ipak sam je nedavno pročitao i nije bilo tako strašno :)

Što je to pokora? U Kompendiju, piše da je to «dinamizam raskajana srca». Pokora je priznanje vlastite slabosti, svjesnost da imamo grijehe, da nismo onakvi kakvi bi mogli biti, da smo neke stvari učinili krivo, žaljenje zbog toga, bol, odluka da ćemo se popraviti i da ćemo biti bolji i nada, da će se to i dogoditi. Pokora je: «Kriv sam, loše sam postupio, iskreno mi je žao, loše se osjećam zbog toga, popravit ću se, neću više tako, učinit ću kako treba».

Image and video hosting by TinyPic

Basilea kaže: «Samo mrtav čovjek ne čini nikakav pokret, ukočen je, više se ne kreće, ne pokazuje nikakvu radost i ne plače više. Ali čovjek koji se kaje i čini pokoru, pokazuje znakove života...Ako pokora dovodi do plača, zbog onoga što ima velike i strašne posljedice, taj opravdano plače. Stoga su ljudi spremni na pokoru istinoljubljivi i razumni ljudi. Oni na vrijeme oplakuju ono što će drugi, koji to propuštaju, oplakivati cijelu vječnost: svoje grijehe. Oni oplakuju u pravi trenutak, da bi potom moglo uslijediti obraćenje i novi i drugačiji život. Iz njihova srca, izvire radost i pjevanje, kao nikada iz nekoga drugog srca, radost zbog opraštanja, spasenja...Ljudi koji nisu doživjeli pokoru, bili oni koliko mu drago pobožni i puni vjere, jesu mrtvi kao što Isus kaže zajednici u Sardu: « I anđelu Crkve i Sadru napiši: Ovo govori onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda: Poznam tvoja djela. Kažu da si živ, a mrtav si (Otk 3,1)» Živjeti znači činiti pokoru. Mrtvi su kršćani, koji nikada ili već dugo nisu plakali radi svojih grijeha. Mrtvi su u očima Božjima, koji ne kliču više puni radosti i ne mogu biti sretni zbog Božjeg opraštanja. I ako nam to nedostaje, makar se i nazivali vjernicima, nije u redu nešto s našim životima. Istina je da uvijek ponovno griješimo i uvijek trebamo oproštenje i pokora se uvijek iznova mora vratiti u naše srce.
Isus je ljudima nespremnima na pokoru rekao: «Ti tvrdiš, bogat sam, nagomilao sam bogatstvo, ništa mi ne treba, a ne znaš da si upravo ti nesretan i bijedan i siromašan i slijep i gol. Ali, jer si mlak – ni vruć ni leden – izbacit ću te iz svojih usta (Otk 3, 16-17).

Samo život može zapaliti život. Mrtvi ne mogu dalje prenositi život, jer ga nemaju. Tko ne čini pokoru, pripada duhovno mrtvima i stoga ne može ni u jednom čovjeku probuditi život. Spremni na pokoru su puni života, božanskog života i stoga i u drugima bude život. Gdje postoji čovjek pokore ne mora mnogo govoriti, nego kada je skrušena srca pred Bogom i ljudima, dovoljnoje da kaže: «Sagriješio sam, kriv sam», tada te riječi imaju životvornu snagu, koja može poput kamena smekšati okorjela srca i mrtve pozvati u život.

Kakva je stvaralačka, životvorna moć položena u pokoru! Stoga apostol Petar poziva na blagdan Duhova: činite pokoru, jer to je put koji je potreban, da se rodi život, da Duh Sveti dođe k nama, jer nam pokora približuje kraljevstvo nebesko».


Post je objavljen 16.02.2008. u 23:26 sati.