. : d i j a m a n t i c : .

. : 1 : .

Negdje u poznatom Svemiru...

- Hej, Miro, moram u WC na jednu veliku - prozbori nakon duge šutnje Krešimir.
- Da? - nezainteresirano će Miro - OK, samo ti odi, ja ću tu... - promrmlja, gutajući zadnje riječi.

Mučili su ih problemi s komunikacijama, tj. Miru su mučili, pa nastavi buljiti u monitor prekapajući brdom opcija koje je nekoć sve znao na pamet. "Da se bar ne mijenjaju tako često", znao je pomišljati.

Krešimir se iskobelja sa stolice i poprilično nonšalantno odšeta iz pilotske kabine. On se nikada nije brinuo. Napokon, kome će vjerovati ako ne najnovijem autopilotu i vlastitom kopilotu.

Zapravo, obojica su piloti i rade naizmjence, sa istim zapovijedima odozgo, no Krešo voli nervirati Miru nazivajući ga kopilotom za vrijeme svoje smjene što ovaj stoički podnosi. Štoviše, nakon nekog vremena, Miri je postalo drago. Dobro je obavljao obje uloge, odgovorno i savjesno, kao i uvijek, a kako Miro uživa radeći stvari koje mu dobro idu, uživao je i sada, pridajući možda i previše važnosti nečemu tako uobičajenom kao što su smetnje u komunikacijama.

- Vrti, vrti, zvijezdo mala, pulsa-aaaj - stane pjevušiti Krešimir odgurujući se hodnikom prema sanitarnom odjeljku,
- reci mi gdje sa-aaam, u ovom oblaku od dima - naglo završi i s rukama u rapperskom "ja sam rapper i baš sam si kul" položaju nastavi lebdjeti hodnikom, lagano se okrećući oko svoje osi.

Glavom mu se vrtio film iz filma koji su gledali prije par dana na filmskoj večeri dok su još uvijek sjedili čvrsto na zemlji, u filmskoj dvorani filmskog kompleksa Filmograda gdje se ljudima koji vrte raznovrsne filmove u glavama prikazuju filmovi iz različitih filmskih središta što filmofilima zadaje velike probleme oko toga koju će filmsku večer posjetiti i hoće li se film na filmskom platnu podudariti s filmom u njihovim glavama jer film je film, ma kako filmski to zvučalo. Film.

... djeco, bit će još...

Dobri moji ljudi, veseli i raspisani, kakvima vas najčešće doživljavam, želim vam svima miran i radostan Božić, pun veselja i ljubavi uz svoje bližnje :-)

Iako u posljednje vrijeme često mogu čuti čestitanja uz napomenu da je čestitka za one koji slave Božić, što, čini mi se, prijašnjih godina nije toliko bilo slučaj, naravno da svima želim mir, ljubav i veselje jer teško je bilo kome ne pokupiti bar dio našeg oduševljenja i blagdanskog raspoloženja i ne osjetiti se posebno na taj dan, na Božić. To je prekrasan blagdan, ali ga čine prvenstveno ljudi, a mislim da su oni u mogućnosti nadići sve prepreke i barijere i primiti svakoga u svoj topli krug, bar taj jedan dan. Volio bih da je tako i da se svi zajedno, bez iznimaka, možemo za Božić veseliti. Bar se ja tako osjećam. Šaljem vam svima jedan veliki, srdačni pozdrav, stisak ruke, par pusa i zagrljaj, kako tko već osjeća primjerenim, a za kraj Božićne čestitke, nešto što najviše volim, dajem vam jedan veliki, veliki, iskren i od srca, osmijeh :-))

... odjednom je samo nestao...

Morao je reći nekome što je učinio... krvlju umrljani prsti ostavljali su ljepljiv trag prebirući po tipkovnici, riječi su tako lako navirale. Konačno, sve je bilo čisto... u njegovom umu, napokon, sve je sjelo na pravo mjesto...

Proveo je dvadeset i tri godine tražeći sebe. Ta magična brojka koju zadnjih nekoliko mjeseci nije mogao prestati ponavljati... njeno značenje napokon je ispuzalo na površinu zadnjim prigušenim jaukom, trzajem tijela koje sada beživotno leži na podu... djeluje tako mirno...

Ipak, bujica u njegovim žilama nije se zaustavljala, osjećao je kako sve u njemu gori... od života. Divljalo je srce u njegovim grudima, osjećao je dah tako dubok i čist, kao nikada prije. Lagano je prinosio krvavi odvijač nosnicama, užio miris, a onda usne natapao crvenom bojom, kušajući vrhom jezika njen okus.

Širom je otvorio sve prozore. Hladna studen zavukla se u svaki kutak sobe, otkrivajući njegov uzavreli dah pred treperavim svjetlom monitora. Pogled mu je kliznuo na ukrućeno tijelo... ležalo je u nekom čudnom položaju, nogu neprirodno savijenih, a ruku tako lagodno opuštenih... gotovo kao da je gornji dio još živ, s očima širom otvorenim što su nepomično buljile u strop.

Nije bilo razloga za paniku. Jutro je još bilo daleko, a znao je da ga nitko nije čuo. U to doba godine Dom je ionako potpuno prazan. Zaštitari imaju pametnijeg posla od obilaženja soba... a ionako uvijek postoji drugi izlaz. U sobi ispod njega također nije bilo nikoga što je više puta provjerio. Ipak mu je to bilo prvo ubojstvo i nije želio nevolje od samog početka. Doći će one kasnije, znao je... sam će ih zazvati...

Krvave duplje na beživotnim prsima ležale su nesimetrično raspoređene... boja na odvijaču polagano je presušila, miris se više nije osjećao. Volio je simetriju, a nije želio stvari ostavljati nedovršenima. Sagnuvši se nad tijelom, pusti još nešto boje da poteče, pa se vrati za stol i nastavi pisati...

Nitko to nije mogao predvidjeti, osim možda žrtve same, poznavajući ga bolje no što je on znao samoga sebe... svakoga dana gledajući ga iz ogledala, morala je znati da će ona biti prva. No imala je izbor... mogla je zažmiriti. Sada... zauvijek će promatrati život... koji je napokon došao do daha.

Glasno su zalupila vrata sobe tjerana propuhom.
Ovoj godini ključ je okrenuo izvana...

"Dvadeset i tri", tiho šapne...

"Dvadeset i tri..."

Mnoštvo malenih i nadasve raznovrsnih kristalića snijega pokrilo je danas moja dva dijamantića... Više im nije hladno, sada sjaje veseli zajedno s tisućama svojih blistavih prijatelja :-)

Ovaj kasnojesenski vjetrić otpuhao je lagano obrise iz pozadine. Plavosivkasti tonovi zrcale hladno nebo u sumrak.

Rise je uhvatila dijamantic-blog u presvlačenju, pa je tako mogla vidjeti i kako gubi par kila (bajtova) poslušavši Jelekine savjete za blagdansko brojanje kalorija. Sad je lagan k'o perce, a tek brz... :-))

Update:
Popravio sam ono da se komentari otvaraju u novom prozoru... hvala Smile na napomeni... nisam uopće skužio...

Pozdrav svima! :-))

Smireno pogleda prazan papir.
Izludi ju to, pa načrčka nešto, tek toliko da ne bude prazno - bjelina je presvijetla.

Sada je opet mirna.

Svidjele su joj se krivulje što ih je iscrtala nasumičnim potezima ruke.
Pokuša ponovno: ispadne malko drukčije, no dovoljno slično.
Ona želi bolje: iscrta još nekoliko krivulja, jednu ispod druge.
Sada ih je previše. Ne valja tolika ispunjenost na jednom mjestu: briše ih sve... i list je opet prazan.

Komadići gumice leže razasuti po papiru. Desno, u sredini, naziru se brazde utisnute olovkom.
Zgužva papir i izvadi novi.
Odloži olovku na sredinu lista.
Sjena olovke nježno prekriva bjelinu... ne ostavlja trag...

Dvorana utihne.
Krivulje zaplešu...

... nisu više problemi, samo da znate, dijamantic je tu negdje, među vama, dijeli vam komentare za Svetog Nikolu ;-))

Pozdrav! :-)