... odjednom je samo nestao...
Morao je reći nekome što je učinio... krvlju umrljani prsti ostavljali su ljepljiv trag prebirući po tipkovnici, riječi su tako lako navirale. Konačno, sve je bilo čisto... u njegovom umu, napokon, sve je sjelo na pravo mjesto...
Proveo je dvadeset i tri godine tražeći sebe. Ta magična brojka koju zadnjih nekoliko mjeseci nije mogao prestati ponavljati... njeno značenje napokon je ispuzalo na površinu zadnjim prigušenim jaukom, trzajem tijela koje sada beživotno leži na podu... djeluje tako mirno...
Ipak, bujica u njegovim žilama nije se zaustavljala, osjećao je kako sve u njemu gori... od života. Divljalo je srce u njegovim grudima, osjećao je dah tako dubok i čist, kao nikada prije. Lagano je prinosio krvavi odvijač nosnicama, užio miris, a onda usne natapao crvenom bojom, kušajući vrhom jezika njen okus.
Širom je otvorio sve prozore. Hladna studen zavukla se u svaki kutak sobe, otkrivajući njegov uzavreli dah pred treperavim svjetlom monitora. Pogled mu je kliznuo na ukrućeno tijelo... ležalo je u nekom čudnom položaju, nogu neprirodno savijenih, a ruku tako lagodno opuštenih... gotovo kao da je gornji dio još živ, s očima širom otvorenim što su nepomično buljile u strop.
Nije bilo razloga za paniku. Jutro je još bilo daleko, a znao je da ga nitko nije čuo. U to doba godine Dom je ionako potpuno prazan. Zaštitari imaju pametnijeg posla od obilaženja soba... a ionako uvijek postoji drugi izlaz. U sobi ispod njega također nije bilo nikoga što je više puta provjerio. Ipak mu je to bilo prvo ubojstvo i nije želio nevolje od samog početka. Doći će one kasnije, znao je... sam će ih zazvati...
Krvave duplje na beživotnim prsima ležale su nesimetrično raspoređene... boja na odvijaču polagano je presušila, miris se više nije osjećao. Volio je simetriju, a nije želio stvari ostavljati nedovršenima. Sagnuvši se nad tijelom, pusti još nešto boje da poteče, pa se vrati za stol i nastavi pisati...
Nitko to nije mogao predvidjeti, osim možda žrtve same, poznavajući ga bolje no što je on znao samoga sebe... svakoga dana gledajući ga iz ogledala, morala je znati da će ona biti prva. No imala je izbor... mogla je zažmiriti. Sada... zauvijek će promatrati život... koji je napokon došao do daha.
Glasno su zalupila vrata sobe tjerana propuhom.
Ovoj godini ključ je okrenuo izvana...
"Dvadeset i tri", tiho šapne...
"Dvadeset i tri..."
Post je objavljen 19.12.2005. u 05:51 sati.