|
|
srijeda, 26.09.2007.
Dionice
Kupija san dionice.
I nije mi drago.
Osjećam se ko dio hranidbenog lanca.
Žena i ja stajali smo u redu zajedno sa tisućama duša željnih lake zarade.
Svoju skromnu ušeđevinu predali smo vragu.
I sad samo ćekam neki zajeb.
Još nisam ni opro miris novca s dlanova, a ona udruga Potrošač već nešto zajebava i plaši.
Prevara viri iz svakoga ugla. O HT-u neću mnogo - to su lopine i reketari i mislim da to ne treba posebno objašnjavati.
A država - eh, lijepa naša zemljica. Tamo gdje kriminalci, ubojice, nasilnici i prevaranti šetaju po kafićima, a vatrogasac volonter čami u tamnici... u, neću ni o tome, mada od početka imam u glavi post o Kornatima, previše je riječi ionako već rečeno o toj tuzi golemoj.
Odem dakle prvo u mjenjačnicu, jer ko i svi pošteni ljudi, novce držim doma u čarapi. Kaže pajdo jebiga stari, tečaj ti je malo skliznija. Naravno, to je zbog povećane potražnje za kunama, a ne zbog extra zarade, Njihove, ne moje.
U ovih par dana oko 200.000 ljudi uplatilo je keš za dionice. Nek je po transakciji provizija banke ili pošte u prosjeku stotinjak kuna - eto ti dodatnih 20 milijuna kunića službama koje nas opslužuju. To ti se zove u ekonomiji - efekt multiplikatora.
Jok moj Dida, ne more to na dobro završit. Tješi me što su mnogi platili puno više, pa će se taj utješni efekt zvat - efekt susjedove krave.
|
- 19:16 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 17.09.2007.
Party
Bilo je to krajem ovog ljeta. Primošten je bio pun turista, ali mrtav negdje od 10.08. jer je nekom smetalo ono šta valja. Inspekcija je zatvorila Brnu, Bepicu i pekara Lekaja Dodu - a to su jedina 3 lokala u Primoštenu šta su valjala. Prva dva se nalaze na širini 15 metara od Rudine (glavni trg). Tamo su klupice i bančići i točeno domaće vino koje moš kupit za pišljivih 25 kuna. Moj drugar Brne imo je u ponudi i već opjevanu Brninu - Babić barique, al ga nije davo baš tako mukte. Svakako, tu se odvijao večernji život u Primoštenu, i kad nismo ložili u našem prekrasnom i neodoljivom Getu, tu smo fino cugali. Brne i Bepica bili su jedino mjesto u selu s dušom. Sva ostala mjesta su obični kafići. Ovaj treći spomenuti je pekar Dod - zaslužan po tome što radi stalno, pa se u zoru pred spavanje nerijetko na zidiću provede još koja urica u dobrom raspoloženju uz grickanje Dodinih masnih bureka i jogurta. Bez ta 3 lokala za mene je Primošten postao pustara makar imo tisuće gostiju.
Dakle, jednog petka tako smo lokali, prvo u getu, pa na plaži, i na koncu odosmo u Aurore, jer taj disko je jedino mjesto koje radi iza 1. Kad tamo - party. Upad: 170 kn jer nastupa neki Pero.
Neću podcijenjivat glazbene smjerove ni diskutirat o ukusima, al neke stvari će mi jednom netko morati objasniti. I ništa, naravno da nismo ušli, al srećom u prizemlju isto ima šank, i bilijar, i pizza (toplo preporučam, jedem je tamo već godinama i unatoč očekivanju da na takvom mjestu skupo platiš neko govno, odgovorno tvrdim da u cijelom Splitu nema tako dobre pizze), pa se vrijeme da izgubiti. Na odlasku doma, oko 5, primijetismo da se mrga s ulaza mako i dopustio svima slobodan ulaz na party. Ajde rekoh sebi, da uštedim 170 kunića i da prvi put u životu vidim to ćudo od partja. Ćorak pomislih čim sam ušo, već je gotovo. Normalna disko večer, ljudi okupljeni oko šankova, cuclaju pićenca i snimaju, par pičkica pleše na podiju, muzika buba uobičajeni dumdum ritam. Naručio sam mineralnu vodu za 20 kuna jer više nisam mogo pit. Kad smo krenili da ćemo doma leć, začuh aplauz nekolicine ljudi. Ponadah se da se neka pičija skinila gola ili barem skočila u bazen, kad ono, spazih nekog žgolju u ćošku kako vrti neke botune na nekakvom pultu. Pa to je DJ Pero, znači party još traje. Dapače, taj aplauz označavao je da je party na vrhuncu. Svejedno sam nastavio prema doma, al sa velikik upitnikom nad glavom. Neko će reć da sam seljačina koja ništa ne razumi, al pobogu ljudi objasnite mi nešto:
Zašto je ulaznica na party trostruko skuplja od rock koncerta ?
Jebeš sad zakone o ponudi i potražnji. Jedan dobar rock sastav ima šta muzičara šta tehničara, ekipu od deset ljudi. Nosi se poseban razglas, uređuje se bina, smišlja se koreografija, svjetlo, sranja...
Za postat dobar gitarista dobre grupe morao si cijelu mladost prčkat po žicama i miljon puta uvježbavat solo dionice i kurce palce.
A ode imaš jednog tipa kojeg ni ne primjećuješ da je tu, CD lupa isto ko i kad ga nema, ne vjerujem da je uložio ni stoti dio truda i novca koliko ulažu vrhunski glazbenici (ne mislim na zabavnjake neko npr. na Let3 ili Stefanovskog). I lola puni disko sa kartom od 170 kuna.
Ko je ode lud ?
.....
I odem doma u ćudu, a pekar Lekaj Dod ne radi da mi burekom posloži neke stvari, jebem ti život.
|
- 14:40 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 06.09.2007.
A jeste li znali ovo ?
Ususret novim pobjedama hrvatske nogometne repke evo jednog članka izvučenog iz literature. Tek toliko da se neke stvari postave na svoje mjesto.
...........
Tko je prvi nogom udario zrakom napunjenu životinjsku kožu u obliku kugle, predmet koji se pretežno naziva-lopta? Jesu li to bili samoljubivi Englezi, odnosno stanovnici Britanskog otoka, koji stalno ističu da su upravo oni prvi sustavno nabijali loptu, uljudili i doveli u red sporadično napucavanje te praktično izumjeli igru koja se danas naziva – nogomet. Prije su to mudri drevni Kinezi, koji su navodno međusobno nogama, leđima i ramenima u svrhu bolje fizičke spreme dodavali sličnim rekvizitom još u 3. st. Pr. Kr.za vrijeme Han, nazivajući tu igru tsu´chu. Možda su to ipak Japanci, koji su navodno pola stoljeća kasnije prakticirali kemari, tj. žonglirali loptom i dodavali se, iz pravilo da ona ne smije dotaknuti tlo? Možda drevni Grci, koji su radili nešto slično, nazvavši tu svoju razbribrigu skyros, ili pak Rimljani, koji su svoje dokoličarsko nogoloptanje ukrasili imenom harpastum¨?
RIMLJANI PRED DLAKAVOM KUGLOM ZABORAVILI ORUŽJE
Ništa od toga! Prvi se nogomet igrao na prostoru današnje Hrvatske, preciznije Dalmacije, a još preciznije na području Sinjske krajine, i to u – Trilju. Ovako je to bilo: nekoć davno, još u 1. st. pr. Kr., mladi ratnici ilirskog plemena Delmata, davnih stanovnika tih predjela, kratili su vrijeme dobacujući jedni drugima loptu izrađenu od neke vrste kože ili pak bikove dlake. Tako to bijaše sve dok, na njihovu nevolju, u cetinski kraj nisu stigli i osvajački rasploženi Rimljani, čijim su napadima dugo i hrabro odolijevali. Delmati ipak nisu uspjeli odoljeti snažnoj vojnoj sili, ali ovi zato nisu mogli odoljeti šarmu udaranja kožnate lopte nogom, pa su ubrzo legionari VII. Rimske legije radije driblali jedan drugog, nego što su oštrili oružje i laštili borbenu opremu ili se bavili nekom društvenom djelatnošću za dobrobit carstva.
S obzirom na tadašnje razmjere Rimskog Carstva, nije trebalo proći mnogo pa da se lopta nabije daleko na svjetski teren, nogometna aktivnost proširi na grčki otok Samatrik, pa onda, na koncu, i ostatak svijeta. Čak i u ljubomornu Englesku, koja sebi tepa da je kolijevka nogometa.
Nakon dolaska Rimljana, vrli Delmati raspršili su se posvuda: bilo kao roblje po egejskim otocima, ili kao vojnici u Engleskoj, gdje su silom neveselih prilika služili vojsku. Sve ostalo je povijest, ili preciznije kazano – sadašnjost, s obzirom na trenutačnu svjetsku nogometnu histeriju.
Ako tko još s nevjericom gleda na iznesene podatke, evo prilike da promijeni mišljenje: osebujni entuazijast Josip Bepo Britvić, arheolog amater porijeklom iz Sinja, koji je živio od 1917. do 1982. godine, gotovo cijeli svoj život posvetio je dokazivanju i materijalnom potkrepljivanju spomenute tvrdnje. Na koncu mu je to, smatra se, i uspjelo. Naime, šetajući davne 1947. godine na svoj dvadeseti rođendan ulicama rodnog Sinja, u tadašnjoj Ulici oslobođenja broj 10, današnjoj Vrličkoj 10, ugleda je na kamenoj fasadi kuće usađeni reljef s likom mladića koji je prigrlio – nogometnu loptu. Uzbuđen zbog neočekvanog prizora, vrlo brzo je shvatio kako je riječ o nadgrobnom spomeniku iz 1. st. pr. Kr., koji je pronađen i iskopan na brdu Gardunu kod mjesta Trilja polovicom 19. st. No shvatio je i to da baš i nije uputno istrčavati se s tom teorijom, jer je postojala mogućnost da mu se naglo uruši društveni ugled i da bude proglašen sumanutim šarlatanom. Ionako su neki koji su malo bolje poznavali već kolutali očima te ga uvjeravali kako je vjerojatno riječ o običnoj – baloti, a ne o balunu.
- Više od 20 godina šutio sam i prikupljao dokaze, iz straha da me ne ismiju. Kad sam bio siguran da su dokazi neoborivi, upoznao sam svjetsku javnost – kazao je 1970. godine, u razgovoru s legendarnim splitskim kantautorom Tomom Bebićem, koji je tada bio novinar sarajevskog ˝Svijeta''. U ta dva desetljeća uspio je odgonetnuti dobar dio uklesanog natpisa pod likom Rimljanina, koji kazuje kako je posrijedi stanoviti Gaj Liberije, koji je u neko doba živio i, čini se, igrao nogomet u okolici Trilja. Proučio je potom stare rimske pisce, medju kojima i Seneku, gdje je našao opise nogometne igre, koji su jasno ukazivali kako im je ta sportska displina vrlo dobro poznata.
˝Zaustavlja loptu kao šepavac˝, ˝Moja je lopta˝, samo su neke od rimskih poslovica koje potrepljuju njegovu tezu, smatrao je.
|
- 15:18 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|