normalan zivot

subota, 27.01.2007.

Eto malo..

Subota je radna popodnevna jako dosadna i glupa. Ipak, izaberem je često na radost kolega u zamjenu za jutarnju smjenu. Naravno, zbog petka i petkovnog pijukanja. Uz to, u zadnje se doba potrefilo da je za vikend uvijek lijepo i sunčano. Tako se jutros lijepo naspavah do podne, a mamurluk dokrajčih kavom na sunčanoj obali naljepšega mora.
A sinoć sam morao vani jer je Čući kući slavila rođendan a la lezbian party. Mnogo je lijepih poklona dobila što me pinkicu jebe jer bi kao, poklon od muža trebao biti najbolji. Kako stojim s novcima, Čući će tu superkvalitetu morat potražit u duhovnim vrijednostima.
Sinoć dakle bijah na Livadu na redovnu pivu, ali nas kiša otjera pa odosmo kod Sina koji je nedavno iznajmio stan pa mu se baš ne izlazi iz njega. U tom stanu Sin ima frižider sa pivom, televizor i krevet što je sasvim dovoljno za svakodnevne aktivnosti jednog Crnogorca. Skupilo se tako deset muških glava + 1 uljez. U toplini iznajmljenog stana blebetasmo tako uz pivo i zamalo dočekasmo zoru. Ne sjećam se dobro o čemu sve razglabasmo, samo se prisječam. Sin je tako prepričavao dogodovšine s posla koji je počeo raditi. Ja izložih ideju o pivskom okršaju sa zagrebačkim pivopijama što je dobro prihvaćeno. Problem je šta je malotko spreman zanemarit činjenicu da je petak radni dan, pa će na okršaj tek u popodnevnim satima, a to nije ravnopravno budući da Zg družina počinje piti kad pijetao zakukuriče. Ipak, još se nadam da neću sam morati braniti boje Livadara, a i ako bude tako, zadovoljstvo neće biti manje. Nadalje, još provasmo sastaviti kalendar značajnijih pijanki za slijedećih par mjeseci šta je bilo jako zabavno. Sinoć smo se sve dogovorili, ali nitko nije zapisivao, pa sad ne znam ni sam koliko je toga ostalo zapisano u glavama. Bitno je da bi mjesto radnje za budućih par cjelodnevno-cjelonoćnih pijanluka trebala biti Lalina vikendica sa novim kaminom. Kamin je navodno monumentalan, samo ga još nitko nije vidio. Također je u planu ponoviti vikend na Vlašiću kojeg pamtim kao savršeno skijaško mjesto za nekog kome se uopće ne skija. Uf, kad se sjetim svih onih pivi i ćevapa... Kako je noć odmicala, a pivo uzimalo sve veći udio u krvi, naše su se teme primicale provjerenim dosadnim kladionicama te prevrtanjem već stoput ispričanih neprovjerenih taktika.
Subota je radna popodnevna jako dosadna i glupa.
- 17:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 23.01.2007.

Bora Čorba

Premda je kolega DMJ nedavno pisao post o njemu, ukaz Bore na našim malim ekranima prinukao me da napišem koju riječ o njemu. Riblja Čorba je uz Azru najvažnija grupa moje mladosti. Uz nju sam odrastao, s pjesmama se poistovječivao, a Boru sam citirao kao vrhunskog pjesnika. Na Čorbine se pjesme nije moglo ostati ravnodušnim i ja sam te pjesme obožavao i još ih volim. I držim da je Riblja Čorba u vokalnom, a naročito u instrumentalnom izvođenju (mislim tu prvenstveno na moćnu Džinđerovu gitaru) bila vrhunska rock – grupa.
Evo mog osvrta na emisiju u kojoj je gostovao lepi Bora:
1. Svaka čast voditeljici na hrabrosti da ga pozove u emisiju, ali eto, kad ga je već pozvala, mogla mu je i pustit da govori. Očito u strahu da Bora ne bi previše uvrijedio Hrvate, ona ga je stalno bezobrazno prekidala. Ipak, svidila mi se ona njena izjava našem uznemirenom borcu: “Koja je razlika između rukovanja našeg premijera i Koštunice i gostovanja Bore Đorđevića u emisiji ?”
2. Totalno skuliran, Bora se nije pokazao kao nekakav žustri govornik. Na pitanja u ratu i zločinima izbjegavao je odgovoriti koristeći izlizanu “I Srbe su ubijali” i “Povijest pišu pobjednici”. Priznaje da je četnik i ponosan je na njihovo naslijeđe, a na pitanje o njihovom sudjelovanju u 2.svj. ratu izvlači se kako nije bio tamo jer je rođen kasnije.
3. Za jednog rokera zbilja previše voli političare. Tako mu je Koštunica prijatelj, blizak je radikalima, a govori sve najbolje o pokojnom Đinđiću. Ukratko, svi su mu dobri.
4. Pokazalo se da nema puno pojma o situaciji jer sve prognoze koje je rekao nisu se obistinile na izborima.
5. Za grupu Riblja Čorba tvrdi da je mlada i u odličnoj formi. Eto, to je još jedna neistina, premda bih za ovo volio da je istina. Onaj naš kritičar rekao je da je grupa u kvalitativnom raspadu od petog albuma. Ja ipak priznajem 8 odličnih studijskih albuma i 1 koncertni, a tom kritičaru poručujem da nema pojma. I kasnije se Bori znala zaletit koja dobra stvar, ali zbilja jako rijetko.
6. Bora je nekad nastupao pričajući antologijske gluposti i iz jedne pjesme o njegovim strahovima pamtim stih “Bojim se ustaša, bojim se četnika.” Volio bih shvatiti kad se i kako oslobodio potonjeg straha. Ipak, očito je da se njegovo shvaćanje četnika umnogome razlikuje od mog zamišljanja u kojem je četnik sam vrag koji pali, siluje, kolje i ispija rakiju u opancima. Bora zazire od klanja i, ako mu je za vjerovati, nikad nije pjevao na nastupima pjesme koje veličaju klanje i ubijanje (za razliku od nekih naših izvođača).
Što reći nego to da lik i djelo svakako treba razdvojiti. Da Bora ovako priča i da je snimio samo one albume poslije 8. nervnog sloma, ne bi ga ni u Srbiji šljivili mnogo osim kad im zatreba u kampanji. Mene naš Thompson jako podsjeća na tu kasnu Čorbinu fazu i siguran sam da mu je Čorba idol.

Da zaključim priču, lik i djelo, ponavljam, uvijek je potrebno promatrati odvojeno. Kad slušam Čorbu, slušam djelo i kad su to stare pjesme koje nikog ne vrijeđaju ne vidim nikakvog razloga da ih ne slušam. Da se sad npr. Mike Tyson vrati u ring 90% ljudi bi navijalo za njega, a njegove su moralne vrijednosti (siguran sam) još niže od Borinih, jer šta drugo reć za nekoga ko siluje i mlati žene. Osim Tysona moglo bi se navest milijun primjera u kojima se divimo umjetnicima, znanstvenicima i naročito sportašima koji su u životu pokvareni, škrti, razmaženi i tako dalje.
Zato volim Riblju Čorbu, a za Boru Đorđevića kao čovjeka me briga kao što je i njega briga za mene. A zašto sam ga onda gledao na TV ? – Pa zato što sam se nadao vidjet nešto od njegovog djela. I vidio sam djeliće starih spotova.
- 20:22 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2007.

Izjava dana

Iz Jutarnjeg.
Al Dabaq (ili tako nekako) – glasnogovornik iračkih vlasti:
“Vješala na kojima je obješen Sadam Husein napravljena su po međunarodnim standardima i u skladu sa zahtjevima organizacija za ljudska prava.”
- 17:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.01.2007.

Dijeta

Za neke stvari imam dobra osjetila. Uvijek znam koja je temperatura u zraku, kad se kupam ne treba mi toplomjer za izmjeriti temperaturu mora, a kad se udebljam, ne treba mi vaga da mi kaže koliko imam kila. Čak i nemam doma vagu i nisam se vagao ne pamtim od kad. Ali znam da imam između 105 i 110 kila i to me zabrinjava.
Pri isteku stare i dočeku nove godine svi nešto planiraju, pa sam i ja donio skroman plan da skinem desetak kila i to šta je prije moguće. Došao je prvi prvoga i išao sam na ručak kod matere. Rekoh sebi kao Galileo: Još ću danas žderat, a sutra ću na dijetu.
Zašto ovo pišem?
Zato što se svako jutro probudim i ustanem iz kreveta kao da danas počinje nešto važno – promijenit ću način života u smislu više kretanja i manje papanja. Nekidan sam tako u popodnevnim satima išao kod punice po Roka. Bio sam gladan i sretan. Zanimljivo je kako se osjećam laganim kad sam gladan. U moje punice se kuva svaki dan kao da na ručak dolaze tri kralja. Punica me pitala desetak puta šta ću jest i ja sam već iznervirano počeo vikat: Neću ništa !!! Onda je došao punac, izvadio tepsiju i navalio na vrhunsku domaću spizu (raštika i kupus kuvani sa suvim mesom od rebara). “Nećeš se od ovoga udebljat, ovo ti je likarija”. Puncu nije trebalo deset puta ponovit da mi konačno žlica bude u rukama. Pomislih samo ću 1 pjat, a znadoh odma da se lažem. Punica je brže bolje počela da peče palačinke. “Dobro”-pomislih po ko zna koji put, “još ću danas jest, a sutra ću na dijetu”.
Danas je 11.01. i ovaj put svečano objavljujem pred blogerskim pukom da neću jest ništa šta ne moram, a uz to ni ručak ni večeru ako nisu službeni. Službenim ručkom ili večerom podrazumijevam organiziranu klopicu u društvu. Jebiga, ako sam na dijeti ne mora patit moj društveni život, a pošto su takvi eventi u prosjeku jednom tjedno, valjda mi neće bitno poremetit koncepciju, a i tada ću pazit da se ne prežderavam. Na velika se vrata u moju prehranu vraćaju jabuke i naranče te pokoji jogurt ujutro za probavu. Na mala vratanca izlaze kruh, kolači, sendviči i svi oni brzi obroci kad si nešto spremim na brzinu prije posla pa se to pretvori u čišćenje frižidera.
Poznavajući sebe dijetu lakše podnosim kad nisam jeo ništa nego kad sam jeo malo, pa stoga ne dolaze u obzir male porcije mesa, kumpira i sličnoga. Također ću pokušat izbjegavat ić u punice i nadam se da mi neće zamjeriti zbog toga. Sve izgleda savršeno jednostavno, ali ipak ostajem pri dva oveća problema:
1. Pred sezonu klanja stari i ja smo kupili svinju budući da kod ženine rodbine postoje svi uvjeti za sušenje. Tako da mi je kuća puna pancete, pečenice i kobaja, dobio sam pršut od lani dok se moja 2 suše,a u frizeru ima još mesine za ispeć. Nisam odgojen da bacam hranu.
2. Znam da se kilogrami brže tope ako u prehrani nema alkohola, pogotovo pive. E sad jebiga, ako ne mogu popit pivu jebeš onda sve. Problem je što nisam naučio stati na jednoj pivi. Mislim da mi se to nije nikad dogodilo.
E sad dragi blogeri, za koji dan očekujte članak u kojem ću reć da sam pičkica jer sam opet ždero i da sam gori od jebenih đankija. Danas ću valjda izdržat, a sutra počinjem krizirat.
- 16:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 05.01.2007.

Idemo dalje

Kako i najavih, prorijedili se moji postovi kao i zubi u mojim ustima.
Frki reče da sam zaspo zimski san što me naljutilo jer sam od početka godine već skupio pedesetak radnih sati od čega će tek polovica biti plačenih. Međutim, prašina se polako spušta i ja ću uhvatiti ritam koji mi odgovara.
Božićno je ludilo prošlo i kao trgovac sam ispunio plan, a ni inventura nije prošla tragično (manjak je toliki da se mogao nabaviti tek jedan solidni Mercedes sa ful opremom).
Blagdani su prošli čestito i berićetno i od svega ostadoh u nekoliko problema:
- u lift stanem samo bez prtljage,
- za popet se na treći kat moram 4 puta stat da uhvatim zrak,
- ni slučajno ne oblačim džemper na vodoravne pruge makar mi ga žena kupila,
- vicevi o Houdeku više mi nisu smiješni.

Slavlje su obilježili kućni tulumčići. Na tradicionalnom Badnjaku kod Sina bilo je super, a poslije se obilato još zalilo u klubu do jutra. Prije i poslije tuluma bili su Badnjak i Božić ručkovi kod Rokove jedne pa druge babe. Na Stipandan smo otišli do Primoštena gdje se skupio veći dio ekipe pa smo dan proveli sunčajući se na plaži (dobro, nismo se kupali, ali vama iz Zagreba bi sigurno bale iscurile kad bi vidjeli takav dan usred zime pa još na moru) uz pivo i dogovarajući se za daleko putovanje koje planiramo na proljeće (VKP ide u Nizozemsku). Naravno, i onda je pala žderačina i lokačina, a na povratku svratismo i do Manginog matičnog jata.
Pošto je Čuči nedavno diplomirala 2 dana prije Nove u našem je malom domu bio i tulum gdje se stislo 30-ak ljudi. Zbilja je bilo veselo, a sličice će valjda biti u sljedećem javljanju. Do 31. nismo znali gdje za Novu pa smo opet doma pravili tulumčić, ovaj put za upola manje ljudi. Možda nije bilo toliko veselo ko na prijašnjim spomenutim zabavama, ali su zato noževi i piruni radili punom parom. Oko 22 na veliki stol Čuči je donijela malo odojče. Imao je malu glavicu, klempave uši i mliječne zube. Tek se odvojio od sise materine. Topio se u ustima kao snijeg na dlanu (kakva originalna usporedba). Oko 3 otišli smo do kluba popit još koju. Ja sam imao problem što nikako nisam mogao pronaći svoje piće, pa sam nakon piva, vina, tekile, jegera i viskija došao kući relativno trijezan oko 6. Onda vidjeh da je odojku ostala glava i sjetih se da mu nisam sve rekao.

- 18:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #