normalan zivot

Niš ne pišem

Eto ukradoh čak i naslov od kolege blogera. Ubila me inspiracija.

Moja draga Čuči danas je diplomirala u Zagrebu. Njen muž i sinčić Roko nisu bili s njom. Meni je zbog toga jako žao, a za Roka ne znam. On će ionako samo reći mama, dok riječ diploma ipak spada u trosložne i za sada neizrecive riječi. Ja bi svakako radije bio u Zagrebu nazdravljajući po birtijama nego na poslu. Uostalom , a ko ne bi ?
Približavaju se Božić i Nova godina. Sa svih strana slušam kako ljudima nije stalo do Božića i da se svima gadi ta potrošačka groznica, da je sve jedna velika propaganda, gade im se Božićne pjesmice i jedva čekaju da sve to prođe. Dobro, i ja sam malo umoran, ali mislim da je to zbog mog posla koji je direktno umješan u to potrošačko ludilo. Pa ipak, Božić je moj omiljeni praznik i svim snagama nastojim da tako i ostane. To nije ni zbog darova ni zbog pjesmica ni zbog gužve ni zbog beskonačnog čestitanja ni zbog obveznih kurtoaznih domljenaka, ni zbog petardi. Volim Božić unatoč svim tim popratnim sranjima. Uhvati me nekakav štimung i toplina oko srca i nekakvo dječačko veselje. Zbilja bih volio da ga svi doživljavaju tako, nekako iznutra, umjesto da samo pizde o sranjima koje je donijela zapadnjačka propaganda i kineska industrija.
Dok me naprimjer, za Novu godinu živo zaboli dupence. Tulum ko tulum ako ga uopće i bude. Kako ljudi češće pitaju i pričaju o tome gdje će za Novu, tako se meni sve manje i manje ide na takva mjesta.
I za kraj, opet da se vratim na početak. Kako često pišem, moj će idući post vjerojatno biti tek dogodine, pa vam stoga svima vama što ste slučajno ili namjerno zalutali ovdje želim čestit Božić. I sretnu novu naravno.

(ova riječ "čestit" mi nikad do kraja nije legla)