Sarajevo report, vol.1
Daklem, Sarajevo je ispunilo očekivanja.
Posralo nas je lijepo vrijeme pa smo 3 dana šetali bez jakete.
Puno je toga za ispričat, a i slike još nisu spremne za objavu, pa možete očekivat ovaj raport i u par nastavaka. Krenimo redom:
Gdje smo odsjeli ?
- U hostelu Ljubičica. Smještaj na baščaršiji na izvrsnoj lokaciji.
- Osoblje ljubazno i duhovito, sve legende.
- Sve ostalo – katastrofa. Mislim, išli smo na jeftinu varijantu – 6-krevetna bez zahoda. Nije nam ni prvi put u hostelu niti smo očekivali neki komfor. Ali nisam nikad vidio da za ući u svoju sobu trebaš prvo proći kroz tuđu. Isto naravno vrijedi i za izlazak. A nijedna od tih soba nema ključ. WC je zajednički s jednim tušem na cca 20 gostiju redom rokera, avanturista i drugih likova tako da ni uz najbolju volju taj zahod za čistoću ne može dobit prolaznu ocjenu. Nema sapuna, papira je bilo pa nestalo, a mislim i da ga čiste jednom tjedno. Stoga treba pohvaliti naše žene koje su taj luksuz podnijele muški.
Šta smo radili ? Ono šta smo i mislili, a to je:
70% vremena – lokanje
20% vremena – žderanje
10% vremena – lokanje i žderanje, šalim se, taj fond smo potrošili na razgledavanje grada, kupovanje suvenira, kavice, šoping i sve ostalo.
Šta smo pili ?
- Sarajevsko pivo naravno. Ima ga posvuda i u nekoliko verzija. Za istaknut je velebna pivnica u krugu sarajevske pivare na Miljacki koja je cijevima direktno spojena na pivaru pa je u ponudi i točeno nefiltrirano pivo, ajmo reć mlado. Pivo ko pivo je po ukusu skroz OK. Nije kao velebitsko, al je uglavnom bolje od ostalih naših. Moj zaključak je i da je superkvalitetno jer nije pravila jutarnje probleme u vidu poznatih manifestacija. A popili smo ih mnogo. Jako mnogo. Cijena pive je prihvatljiva pa smo mi ko prave sivonje to popravili sa Guinessom.
- Ima dakle u Sarajevu Guiness pub u kojeg nas je dovela sila prirode. Dakle, pub ima dobar WC pa smo tamo uglavnom iskrcavali pakete, a ukrcavali nove tekučine. Dakle pio se još i Guiness u velikim količinama (a njegova cijena je 8 marki), kratilo ga se sa Tullamorom i tako. Pila se i naravno nezaobilazna šljivovica. Sve skupa kako rekoh, jako mnogo.
Šta smo jeli?
- Eh da. Bosanska kuhinja mi je prirasla srcu. Ima na Miljacki jedan restoran “Inat kuća”. Kuća se zove inat jer se dvaput prebacivala s jedne strane rijeke na drugu. U njoj smo jeli čuvene bosanske specijalitete: begovu čorbu, bosanski lonac, sahan, pa za zasladit baklava i tufahija.
- Slaven nas odveo u seljačku kuću na Teferiću, Biban se zove. Pogled je prejeben jer doslovno imaš cijelo Sarajevo na dlanu. I hrana je jebeno dobra. Tu smo mezili teletinu u saču, mi bi rekli ispod peke.
- Ćevapi. Ako je netko mislio da ću ih preskočit taj me ne poznaje. Provao sam ih u Želje i bili su odlični, ali dvaput sam ih jeo u Zmaja. Mislim, mi smo ih jeli ali ja najviše. Po ukusu ćevapa jako su blizi Želji ali imaju bolji somun (najbolji koji sam ikad provao). Zmajeva prednost je šta radi non stop pa možeš lipo u 3-4 ujutro prije spavanja odvalit žderu a da je vrhunska. Tako sam prvu noć oprezno uzeo peticu i skroz je obilata jer su ćevapi dosta veliki. Sutradan sam uzeo desetku, a Čuči nije mogla ni peticu pa sam završio sa 12 komada i malo više od jednog cijelog somuna. A kajmak je vrhunski. Žao mi je šta nisam stigao provati i druge glasovite ćevape, ali ako uzmete u obzir da sam ovo sve jeo u 2 dana, onda ćete shvatiti da se zbilja nije moglo više.
Od opisivanja hrane zasitio sam se i pisanja pa ću ostavit nešto i za drugi post u kojem ću pričat o sarajevskim ljudima koje smo sreli, dućanima, kafićima, klubovima, pizdarijama i još nekim lijepim stvarima, a valjda ću ih moć do tada i argumentirati slikama.
|