Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 04.08.2008.
Hum - najmanji na svijetu!
Nedavno sam pisala o višednevnom boravku u unutrašnjosti Istre. Točnije, naš smo izlet započeli s Učkom, gdje smo i mislili ostati u poznatom domu Poklon. No, kako su nas, ni prve ni zadnje čini se, s doma na Poklonu mrtvo-hladno isprašili (šu-šu, ajmo ča! spika ), odlučili smo se maknuti s Učke na susjednu Ćićariju. I nismo požalili. Usput skrećem pažnju HPS-u da provjeri "rukovodstvo" planinarskog doma koji vodi računa o tome da planinarski dom Poklon ne konkurira prekoputnom pansionu hvala.
I ništa, krenusmo mi prema Ćićariji, gdje ćemo, šta ćemo, kuda ćemo, kamo ćemo... Ajmo prvo do Huma. Onda ćemo kao do Motovuna. A onda ćemo vidjeti gdje ćemo spavati. Ok? Ok!
Putem prekrasnih detalja... puno, puno, samo ne mogu na svakom koraku tražiti vozača da mi stane, ne?
Hum me dirnuo. Prekrasan, zaista. Ne lažu ljudi. Treba ga vidjeti apsolutno. Za obilazak vam treba sat vremena šetnje. Može i kraće, a bome može i duže. Mislila sam da će mjesto biti prazno, ali nije. Doduše, nema ljudi po ulicama osim turista, ali ima ljudi u dvije-tri suvenirnice. Plus, u poznatoj humskoj Konobi. Kako smo mi papali taj dan na Učkoj u poznatom restoranu Dopolavore, tako je, nažalost, otpala humska Konoba. Ali idući put garant se čuvamo samo za nju, baš je fora. Prema popisu stanovnika, Hum ima 24 ljudi koji tamo žive, iako ih nismo sreli (osim zaposlenik koji tu dolaze iz drugih istarskih mjesta). To je, vjerujem, i jedini grad u kojem nema šanse da se izgubite.
"Hum ima čak dva župana. Biranje župana Huma datira iz davnih vremena. Reizbor se odvija svakog lipnja u Gradskoj loži Huma. Župana bira 11 sudaca "uz pomoć Boga i raboša". Raboš je drveni štap na kojeg se urezuju glasovi, s jedne strane za, a s druge strane protiv. Cijeli je izbor uvježbana procedura na lokalnom dijalektu i izvanredna predstava za posjetioce Huma na taj dan".
Čim uđete u najmanji-whatever-na-svijetu desno je groblje, lijevo gradić. Mi smo se prošetali prvo grobljem, a onda gradićem.
Hum je srednjevjekovno naselje sa zapadne strane zatvoreno gradskim zidinama. S ostalih strana stambene kuće naslonjene su na obrambene zidine. Prvi se put spominje u 12. st. Hum je, uz Roč, bio središte glagoljaške pismenosti u srednjem vijeku.
Kao što vidite na gornjoj slici, netko je svoje grobno mjesto našao u ogradi!
Nakon toga krećemo u grad! Imate velika ulazna vrata i tu počinje čarolija... dojmovi iz daleke povijesti vas krenu preplavljivati.
Ušli smo i u galeriju, naravno...
... a i u suvenirnicu koja je preko puta!
E tamo je bila super spika... tip koji je tamo radio odmah je prepoznao da sam iz Osijeka. Nakon Ede Popovića, ovo je drugi put u zadnjih ne-znam-koliko da me neki ne-Slavonac identificira kao Osječanku. Pitam ja njega da kak' je skužio, wild guess ili fakat zna, kad on krene sa spikom kako je kod njega za vrijeme rata živjela jedna Osječanka i da on to točno prepoznaje. Ajde, super. Kad kaže on meni možda bih ja nju znala. Na to meni ono prevrt... kad netko pomisli da je Osijek najmanji-slavonski-grad-na-svijetu pa se svi tamo znamo. I stanem ja njemu objašnjavati kako je nemoguće da se mi svi međusobno znamo i slične spike s visine. I u tom verbalnom komešanju, ispali on prezime T. Kažem ja njemu "ne, ne, pojma nemam"... kad odjednom, dignem obrvu, hmmm... malo bolje ja zakopam u prošlost i pitam tipa da se ne zove ta osoba tako-i-tako, opišem je fizički i to... kaže on da! Sav ozaren, točno je znao da ću znati!! Čim sam kročila u suvenirnicu on je nešto predosjetio!
O ne, padne moja teorija o Osijeku drugom po redu najmanjem-gradu-na-svijetu u vodu! Čovječe, znam curu! Obećala sam prenijeti želje&pozdrave čim je sretnem. Bit će malo čudno prići joj i reći "čuj, moram ti nešto reći", jer sam s njom na površni bok-bok, ali hajde... Naime, šta, izgubili su kontakt, a ovaj bi rado čuo što ima s njom i njenom obitelji novog. Šteta stvarno, jer nekog udomiti preko rata stvara, fakat, obavezu za cijeli život da se tim ljudima javljaš, bar jednom-dvaput godišnje, ne?
Da skratim priču, raspričali se mi s tim tipom, on o sebi, svojoj obitelji, djedi koji je zaglavio negdje na jugu Italije, o ratu, hrvatsko-talijanskim odnosima, itd. Zanimljivo!
Ajmo dalje! Ostavljamo veselog Rigu, začavrljali smo se preveć dugo i krećemo dalje u istraživanja gradića!
Skriveno iza ovog žbuna...
Hum je, prema legendi, navodno nastao "zadnji od svih gradova u dolini rijeke Mirne i okolici pa je za njega ostalo malo kamena te je izgrađen najmanji grad na svijetu.
"Poznata je gastronomska ponuda Humske konobe, jedinog mjesta gdje se može dobiti "biska", ljekovita rakija od imele, spravljena prema stoljećima starom receptu."
Kako god, u Hum se sigurno vraćam. Fantastično malo mjesto. Na Netu su različite informacije koliko je Hum star. Negdje piše 11., a negdje čak 6. stoljeće. Tko će ga znati... Ako se javi pravi znalac, molim za tu informaciju.
U humskoj konobi možete klopati, a u samom Humu i spavati. Imaju čak 3 sobe za spavanje! Obavezno morate kupiti humusku bisku, rakiju kojoj pripisuju magična svojstva (garant vezano za impotenciju, nisam htjela uzazit u detalje, samo sam promrmljala "da, da"). Hum je odlično promoviran, zadnjih desetljeća prilično obnovljen grad. Nadajmo se da će se briga za Hum nastaviti i dalje!
Ako se uputite u Hum, onda svakako odvojite jedan dan ili bar dobar dio dana, jer oko Huma imate brdo preslatkih i romantičnih stvari! Od Aleje glagoljaša, slatkog Roča, prekrasnog mlina u Kotlima pa sve to nedalekog Motovuna! O svemu tome više u idućim postovima! Opet pretjerujem s tekstom u postovima!
"Hum je poput Roča bio centar glagoljice, a neki su njegovi stanovnici glagoljicu koristili još početkom 20. st."
P.S. Od tunela Učke do Huma imate dvadesetak kilometara (idete preko Lupoglava pa prema Buzetu)! Ma, ništa! Stvarno blizu! Must see!
Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.