Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 30.11.2007.
Vjetrić s Dinare: Elegantni spust s najvišeg vrha Hrvatske
(nastavak iz prošlog posta)
Uslijedio je proboj s maglovitog Sinjala i spust prema Glavašu. Ne znam zašto dr. Poljak kaže da je to selo napušteno, mi smo našli i kuća u kojima se živi, a bome i ljudi. No, krenimo ispočetka. Spust!
S vrha Dinare do Glavaša smo se puštali jedno 4-5 sati, ne sjećam se više. Snijega više nije bilo čim smo pali za koji metar nadmorske visine. A nije bilo ni magluštine. Vrijeme super, nije bilo uopće hladno.
Pejsaži su opet bili fantastični, puno smo fotkali. Na par je dionica bilo malo napetije, kad se oprezno trebalo hodati po strmim i oštrim stijenama. Ali ništa što ne možete proći. Zapravo, problem je bio što su stijene bile vlažne od kiše/snijega pa su davale malo više na dramatičnosti. A ni to nije trajalo dugo, brzo smo se spustili u travu. Posljednja etapa našeg puta bila je obilježena prekrasnim vidokruzima.
Ovo smo rekli da je planinarska knjižnica... gle, stijene kao knjige!
Inače, u jednom sam trenutku trebala ići na wc, sve ravno, nigdje bilo čega da se malo sakriješ. I skužim neki zidić u daljini, otrčim tamo, ne mogu više izdržati, kad iza zidića iznenađenje! Ovo vam je inače OGROMNO! Baš ne izgleda na slici tako veliko,kako je bilo u stvarnosti.
Odmah sam se vratila na stazu i zaklela da više nema skretanja sa staza pod bilo kojim izgovorom!
Usput smo naišli i na jedno sklonište, kojem sam zaboravila ime... jako je zanimljivo, ima svašta unutra, a u velikoj škrinji naći ćete žig i upisnu knjigu, bravo!
Ispred skloništa našli smo zanimljivu ratnu instalaciju koja nas je podsjetila da se ovdje, ne tako davno, vodio rat. Kolega koji je bio s nama komentirao nam je gdje su sve naši vojnici hodali kad se kretalo s Olujom i išlo na Knin. Uh, svaka im čast, trebalo je sve to preći, po mraku, po neprijateljskom teritoriju, s hrpom naoružanja. Tad kad smo gledali Dinaru tako se sve sablasno činilo, da se naježite...
U povratku smo naišli i na jedan bunar. Opet ću ja sa svojom paranojom oko čiste vode, ali nema šanse da bih pila odavde. Iako ljudi piju. Da ne kažem da sam skužila mrtvu životinjicu. Samo je nisam mogla fotkati jer sam se bojala za aparat da mi ne klizne (čudna poza).
Gradina u Glavašu... Hrpa kamenja koja hitno čeka da to netko zaustavi od propadanja! Šteta!
Rijetke boje za kraj...
Za kraj... Dinara kakvom je ja vidim... u sumraku.. klanjam Ti se!
Vrh: 1831 m Markacije: Dobre Žig: Ima ga, ali je krhak Vrijeme do vrha: 4 h od Brezovca Opasnosti: Mjestimično kliske stijene od snijega Životinje: Nismo ništa sreli Vidikovac: U potpunoj magli, inače, kažu, fantazija! Sve u svemu: Duboko naježena ljepotom, odmah sam se povezala s ovom planinom, ljubav na prvi pogled (bar s moje strane!), jedva čekam OPET!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
