Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 22.10.2007.
Birtije po Baranji i Kopački rit (I.)
Obožavam Kopački rit i bila sam tamo hrpu puta. No, moram priznati da se brodom po Kopačkom ritu nisam vozila od rata. Kako sam imala goste iz Metropole, odlučih ih malo provozati po Baranji pa smo, između ostalog, završili i u ovom trokutu između Dunava i Drave.
Nemojte slučajno doći do Osijeka ili nekih obližnjih mjesta, a da niste otišli do Kopačkog rita. To kao da ste bili u centru Zagreba, a niste bili na sladoledu u Milenijumu. Inače, da ne bude zabune, Kopačevo je selo tik do Kopačkog rita. Do tamo stignete za par minuta. Točnije, imate 10-ak kilometara od Osijeka. Pređete osječki most i samo ravno do Bilja, u Bilju skrenete na glavnom raskršću kod jedine benzinske pumpe desno i samo pratite oznake. Kilometar dalje ćete napraviti još jedno skretanje desno. Ako na tom drugom raskršću produžite ulijevo, stići ćete u jedan od najpoznatijih birtijetina za fiš u Baranji - Citadelu.
O baranjskim bih birtijama mogla napisati cijeli post, ali nekako mi se ne da jer nemam slika... Jedem po Baranji već godinama, ali nisam se trudila to nešto ovjekovječiti. Često ćete čuti fraze "najbolji fiš", "najbolji restorani" i "najbolja klopa" u Baranji. Pa vam se tu uvijek uzme Kovač čarda u Suzi, Citadela u Vardarcu, Varga u Bilju, itd. Jedan provali pa onda svi za njim kao papige jednu te istu spiku. Kao kad se sad svi zaklinju u Maratonce i svi znaju sve fore iz filma, a gdje su bili kad se snimalo. To sve što čujete o Baranji nisu nikakva kultna mjesta gdje možete kao fantastično klopati, već su to zanimljive birtije, koje imaju svoju draž. Prave restoranske ponude u Baranji, nažalost, nema. Ona tek nastaje u zadnje vrijeme. Što ne znači da ova mjesta ne trebate obići. Čak štoviše! Sigurna sam da ćete se dobro zabaviti, samo morate znati što vas čeka. Imaju ona itekako svojih čari...
Legendarna je bila Čingilingi čarda, na ulazu u Bilje iz Osijeka, ali nje već odavno nema. Kovač čarda loše izgleda, pogled nikakav, prastari namještaj, priučeni konobari. Poznate su fraze "joj, Kovač čarda rulz" i to od ljudi koji ne bi znali naći na auto-karti selo gdje se ova birtija nalazi, a kamoli da su tamo bili i jeli... Pa šta ti vrijedi i da je fiš dobar kad jedeš u tužnom okruženju. Eto, meni je to bitno, jer Kovač čarda djeluje jako zapušteno. Varga je bio dobar dok je pokojni Geza bio živ. Sad očekujte postariju gazdaricu koja se svaki put kad vas vidi nalakti na vaš stol i forsira "obiteljski restoran" u stilu lege-smo-si. Ne možete na miru pojesti klopu i popričati s ljudima s kojima ste ušli u restoran jer ona misli da nam je svima cilj da "znamo gazdu" kad negdje dođemo. Pardon, gazdaricu. Napomene da "ne stavlja rep i glavu u fiš" i da "(tovljeni) šaran nije jedina riječna riba za fiš" - ne pomažu. No, dobro, ako ste u ovom kraju, svakako to sve trebate obići. Fora je sve to vidjeti i doživjeti! Uostalom, ako ste u dobrom društvu, na puno ćete toga zažmiriti, ne?
Citadela je dobra, volim tamo otići i bila sam brrrdo puta. Od svih baranjskih birtija mi je još najbolja (i najbliža). Očekujte i tamo karirane stoljnjake, očajne toalete, prastari namještaj... Ali u Citadeli kad kažete hoćete srednje ljut fiš, takav i dobijete, kad kažete nećete glavu i rep u fišu - ni ne dobijete ih! Fiš je stvarno dobar, malo drukčiji od standardnog, ali dobar. Konobari brzi i ljubazni, ima puno mjesta za sjediti. Sve vrvi Osječanima. Oni koji jedu mesinu tamo kažu da je i meso dobro. Kad vodim ljude koji nisu odavde na klopu u Baranju, uglavnom ih, ipak, vodim u Citadelu. I nitko se još nije skanjivao, čak štoviše, svi su bili oduševljeni atmosferom (i klopom). Inače, odlično mi izgleda restoran Kolar u Suzi (to je u centru Suze, Kovač čarda je na kraju kad idete od Osijeka). Kolar je u starom vinskom podrumu, lijepo sređen, imaju i svoja dva vinska podruma. Suza mi je, inače, najljepše baranjsko selo i to svakako trebate vidjeti. Svaki put se naježim kad prolazim tim krajem. No, do tamo nam se nekad ne da ići, ima 40-ak km i ako hoćete popiti i baranjskih vina, veće su vas šanse da će vas na povratku policija zaustaviti nego kad se vraćati par km od Osijeka. Otvoren je i restoran u Karancu, tzv. etno-selu, ali sve me strah otići, jer su komentari dvoje ljudi kojima vjerujem i koji su tamo bili u dvije različite situacije prilično oštri. Skeptična sam, no, morat ću kad-tad otići i do tamo. E da, preko ljeta probajte šarana na rašljama u restoranu Kormoran u Kopačkom ritu, odlična klopa i fantastičan ambijent preko ljeta kad sjedite vani... Kak' sam taj restoran zaboravila, ali stvarno je dobar i taj!
Ne, ne, moram se sad zaustaviti, neću više od birtijama po Baranji... ako nekog zanima, mogu nekom drugom prilikom... većinu zanima kako dobiti Cigane da vam sviraju navečer, jer ni to nije lako, a i morate ih uvesti iz susjedne Vojvodine, hehe... Trebala bih malo fotkati sljedeći put kad budem išla klopati po Baranji pa vam tu pokazati sličke da sami vidite bar dio štimunga. Ma, tko zna, možda fakat to sve je već kultno... pišem tu, pišem, čitam, a zapravo mi sad sline cure i već smišljam kad ćemo opet tamo na klopu... mogla bih sutra-preksutra pa vam stavim fotke bar iz Citadele...
Znam ja da bi sad bilo slatko tračati birije po Baranji i baranjske konobar, ali nećeeemo! Da me ne bi shvatili krivo, ja stvarno volim Baranju! Čim pređem dravski most u Osijeku odmah nabacim osmijeh i viknem jupi. Baranja vam je gušt da se idete čisto vozikati autom, a kamoli što imate što vidjeti (i pojesti hehe). Posebna je u odnosu na ostatak Hrvatske i to se jako osjeti.
Nego... Kopački kažete?
Budući da izbjegavam prepisivanje drugih izvora po blogu, neću se puno zadržavati na samom Kopačkom ritu. Imaju dobre stranice na web pa koga zanima neka ih pogleda.
Imali smo vodičicu, ljubaznu i simpatičnu. Od nje sam saznala neke nove informacije
- "rit" je zato što nije samo voda već ima dosta i kopna (inače bi bio močvara)
- orlovi štekavci prave gnijezda teška i do 250 kg, široka i do 9 m2
- niti jedan kopneni ili vodeni put u Kopačkom ne ide u krug - odakle ste krenuli istim se putem morate i vratiti
- ne zna se koliko ima mina, ali je Kopački rit dosta minirano područje... mine šeću gore dolje ovisno o vodostaju, plus, dobar dio njih se ukopao u mulj (pitanje o minama sam ja ponosno postavila vodičici i time isprepadala ne-Slavonce koji su do tada vriskali od oduševljenja pojma nemajući gdje su došli)
Kopački rit za mnoge Osječane znači samo jedno - leglo komaraca! Problem je što se oni razmnožavaju u toj vodurini, a ne smiju se špricati jer bi se ubijanjem staništa komaraca ubijale i druge biljno-životinjske vrste. Onda mi svi okolo moramo trpjeti zbog ljepote. No, zadnjih godina pa tako i ovo ljeto, komaraca opće nije bilo. Eto, u svakom zlu nešto dobra pa tako i u suši.
Kopački rit je najpoznatiji po čitavom nizu različitih vrsta životinja (pr. 40-ak vrsta riba, 300-tinjak vrsta ptica), a i bujna je vegetacija (400 biljnih vrsta).
Karta za vožnju brodom je 70 kn. Isplati se. Kartu kupite odmah na ulazu s desne strane, morate se spustiti autom na parking...
Da kiča ima svuda pa i po parkovima prirode, dokaz nam je ova karton-skulptura
Kad kupite kartu nastavite se voziti još jedno kilometar automobilom kako bi došli do mjesta odakle kreće brodić. Možete i ostaviti auto na ulazu pa se prošetati 20-ak minuta obilježenom stazom od recepcije do broda. Radi se zapravo o dva brodića, većem i manjem, koji vikendom idu svakih sat. Morali bi rezervirati mjesto telefonom, za svaki slučaj, jer su po lijepom vremenu - gužve. Najbolje je da ih nazovete i provjerite voze li brodovi i kada.
Evo malo reklame za muški dio populacije da posjeti Kopački rit!
Ove ptice toliko kake opasne otrove da ubijaju drveće na koje slijeću - spora i užasna smrt za drvo.
Bilo je i zmija. Ne brinite, mi smo poskok-free područje! Nema tu otrovnica...
Iako smo komentirali da kad prolaziš brodom svaki tren očekuješ da ti se spusti neki krokodilčić u vodu kad te spazi na tom brodiću.
Evo još par fotki prekrasne prirode...
Inače, svi djelatnici Kopačkog rita rade - sve! Stvarno se trude i s obzirom kolikim financijskim sredstvima raspolažu, Kopački super izgleda! Šteta da je toliko miniran i da vjejatno nikav neće biti razminiran. Ali bar u ovom dijelovima koji su sigurni za vožnju treba uživati. Može se, inače, doći i biciklima, duž Drave, do Kopačkog rita, ali ja to nisam do sad nikad napravila. Nisam imala s kim, a nekako mi se ne ide tamo da ja budem vodičica. No, i to mora bit super doživljaj, vozikati se nasipom...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.