Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 05.10.2007.
Vodenica - šumska zabit najgore vrste
Nakon što smo završili s Vinicom, preostala nam je još jedino Vodenica. Za Vodenicu smo trebali krenuti autom prema Ozlju. Radi se o području između Kupe i Dobre. Navodno okolo ima dvoraca, no, ništa od toga nismo uspjeli vidjeti (osim dvorca u samom Ozlju gdje smo se kasnije odvezli).
Jedine lijepe fotke s ovog puta su one - gljiva!
Odlučili smo krenuti putem koji opisuju dr. Poljak i suradnici. Prema Hrašću cestom, kad uđete u selo u središtu je dvorac i račvanje lijevo-desno. Krenite desno prema Velikom Erjavcu. Prije samog ulaska u Veliki Erjavec zaustavljate se i parkirate (ne ulazite u selo!). Naime, u jednom trenutku, nakon jedno pola kilometra-kilometar od Hrašća ima jedan jedini jako oštri zavoj u desno. S ceste se vidi okrugla markacija. Tu parkirajte. Odmah ulazite u šumu. Blato, blato, blato. Vidici ništa. Noge teške od gojzerica punih blata.
Jesam spomenula užasno blato? Ma, dobro, znam... blato je standardni dio planinarskog folklora u ovo doba godine, ali nisam izdržala da ne prokomentiram.
Zbog čeg smo najviše 'poludjeli' je jedna rečenica iz knjige dr. Poljaka
'Iako nema markacija, orijentacija je jednostavna zbog osamljenosti gore.'
Prvo, ne znam kako itko može reći da ne treba markacija u šumi? Pa ako je igdje potrebna onda je u šumi. Nismo na ćelavom dijelu Velebita, pobogu, da vidiš jasno gdje ideš! Drugo, orijentacija uopće nije jednostavna! Mi smo, recimo, mislili da se penjemo na brdo ravno, a ispalo je da zapravo krećemo ulijevo preko nekog prijevoja i tek iza toga nas je čekao vrh (vidi zadnju fotku). Treće, nema "osamljenosti gore", sve je šumetina ne vidite prst pred nosom. Ako vam kažem da mene to sve skupa nije nerviralo, ali da članove moje posade je, onda morate znati da je atmosfera bila prilično napeta, hehe... Naime, poludjeli su oni najmirniji. Kritike su padale na sve strane. Od toga zašto je ova zabit uvrštena u HPO, do toga gdje su markacisti.
Mišljenja sam da su ovakve su pr*pi*dine postavljene samo zato da bi se puno više cijenili sve ostalo. A i ovako ćemo bar pamtiti Vodenicu! One prosječne lako možeš smetnuti s uma ili pomiješati. Ovo se pamti!
Pogledajte, recimo, ovaj dio puta. Dakle, logično je da nastavljate ulijevo, jer neko vrijeme već hodate glavnom šumarskom cestom. Nigdje nikakve markacije, ovo je glavni planinarski put, ne? Eeee, zeznuli ste se, jer put vodi zapravo udesno, u ovaj šumski neobilježeni krš drveća i drugog raslinja. Malo morate i razmišljati dok planinarite, a ne samo upri ravno, a da drugi (pr. markacisti) rade umjesto tebe! Ccc! Morate se staviti u um markaciste kad ste na terenu!! A i ovako je puno zanimljivije nego kad vam je sve na tacni, ne?
Jel netko vodi djecu da mu pomognu kad ide markirati?
Mene to, zapravo, sve skupa više zabavljalo. Valjda obrambeni mehanizmi.
Iako je Poljakova knjiga updatena (2007.), neki podaci baš nisu. Tako morate znati da "mlada brezova šuma" koju spominje u rubrici "Hrašće-Vodenica 1h" više nije tako mlada. Zapravo, takve komentare ne treba ni unositi ako se ne misli sve temeljito osvježiti u knjizi. I markacije, ipak, postoje, a ne kako Poljak piše "nema markacija". Nakon hodanja, tu i tamo gubljenja zbog manjka markacija, ali na to smo sad već navikli, došli smo do vrha. Oko vrha brezova šuma u-najboljim-godinama.
U trku protrčali ledinom i pobjegli glavom-bez-obzira iz ove šumetine. Evo što je u tom trku snimljeno!
E da! Žig je začuđujuće lijep kad smo ga opalili u dnevnike. To je JEDINO što se isplati pogledati na vrhu Vodenice. Žig. Pa smo ga i lupili. Ostalo je sve ajoj.
Možda post i je malo pretjerivanje, očekujte najgore pa kad dođete tamo možda vas, ipak, nešto ugodno iznenadi.
Za kraj, pogledajte scenu s mjesta gdje smo parkirali...
Markacija je odmah tu ravno ispred auta. I vodi vas u prvi mah čak udesno. Logično je, ako ćemo "orijentacija je laka", da je i vrh ravno ispred vas. Ali ne! Vrh je skrrrroz ulijevo. Vidite gdje strelica završava? E tu počinje mini-prijevoj, a vrh je iza i ne vidi se uopće s mjesta gdje ste parkirali. No, dobro... daj, više, da se maknem s ovog posta!
Vrh: 537 m Markacije: Detaljno opisane u postu. Loše. Žig: Odličan i osiguran. Vrijeme do vrha: A ne znam, jedno sat do gore. Pažljivo smo i nazad hodali zbog blata. Dosta se zadržali. Opasnosti: Blato i loše markacije. Životinje: Ptičice. Vidikovac: Sve u svemu: Ozalj će sve popraviti.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Ma, dobro, znam... blato je standardni dio planinarskog folklora u ovo doba godine, ali nisam izdržala da ne prokomentiram. 
Kritike su padale na sve strane. Od toga zašto je ova zabit uvrštena u HPO, do toga gdje su markacisti. 
A i ovako ćemo bar pamtiti Vodenicu! One prosječne lako možeš smetnuti s uma ili pomiješati. Ovo se pamti! 
Morate se staviti u um markaciste kad ste na terenu!! A i ovako je puno zanimljivije nego kad vam je sve na tacni, ne? 
Evo što je u tom trku snimljeno! 
